Klasično žaljenje često uključuje i priču kako se u maloj Koprivnici nema što raditi jer nema dovoljno interesantnih kulturnih događaja, posebno za mlade. No, tko radi na pozitivnoj promjeni? Bojan Koštić stoji iza brojnih kulturnih događaja u Koprivnici, koji su u prvom redu namijenjeni ljudima zainteresiranim za alternativni vid umjetnosti.
Osim što je član nekoliko manjih udruga unutar kojih radi na postizanju razine konstantnog djelovanja suvremene i za Koprivnicu nove umjetnosti, piše drame temeljene na Krležinim djelima, od kojih ste posljednju imali priliku vidjeti protekli vikend. U razgovoru nam je otkrio na koji način približava Krležine riječi ljudima koji, kao da se nalaze u strahu od jačine istih, s kakvim se problemima susreću male udruge koje u našem gradu žele djelovati i napraviti promjenu i naveo nas na zaključak kako se u Koprivnici promjena već počela događati, a u budućnosti će, nadajmo se, biti očiglednija.
Kazališne predstave radiš u sklopu Udruge za promicanje izvedbenih umjetnosti i kulture “Pod galgama”. Koji su projekti Udruge? S kojim je ciljem osnovana?
– Osnovana je s namjerom da se izvedbene umjetnosti i alternativni vid kazališta osnaže u gradu jer smatramo da tako nečega nema dovoljno, odnosno nema uopće. Zadnji projekt bio je vezan uz Krležu, s kojim je Udruga i krenula kad smo prije dvije godine radili predstavu “Krležin ljubavni kviz” u kojoj je sudjelovalo dvadesetak mladih ljudi, bez ikakve love i prisile.
Posljednji projekt, “Krleža u Koprivnici”, radili smo u suradnji s umjetničkom organizacijom Teatar poezije iz Zagreba koja ove godine organizira četvrti Festival Miroslava Krleže. S organiziratorom Festivala Goranom Matovićem došli smo na ideju da bi Koprivnicu mogli spojiti s Festivalom jer je ovdje Krleža nekad imao urednika. Radili smo na temelju eseja “Pismo iz Koprivnice”, a ideja je sljedeća: vlak ide iz Zagreba prema Koprivnici, jedna izvedba je u vlaku, a pet kroz grad na mjestima gdje je on išao. Sudjelovali su i glumci iz Zagreba.
Sve je krenulo s profesoricom Suzanom Marjanić zbog koje sam postao, na neki način, opsjednut Krležom. S njom sam godinu dana u Zarezu radio intervjue sa znanstvenicima, književnicima i ostalim ljudima koji su se bavili Krležom i to imamo namjeru uskoro izdati u knjizi.
Koja je tematika predstava? Je li aktualna, vrijedi li za Koprivnicu?
– Riječ je o tome da smo mi ostali gdje smo i bili, na rubu, grad kroz koji idu žandari i seljaci pljuju okolo. Krleža je uvijek aktualan. Ima tu istine, ali reći da smo ostali gdje smo nekad bili nije istina. Usprkos onome na što se svi jadaju, da nema love i da mladi ljudi odlaze odavde, opet ima nečega u gradu, posebno zadnjih godinu-dvije kada dosta mladih nešto radi: izložbe, predstave, predavanja… Tu su i udruge mladih: maMUZE, Pod galgama, RockLive, savez udruga F.U.N.K. i Atelieri Koprivnica koji u Kampusu organiziraju izložbe i okupljaju trenutno najveće likovne umjetnike našeg grada. Nažalost, nalaze se u zgradi koja je prilično stara i izgleda da će ih istjerati van, ali opet rade.
Na koji si način i s kojim ciljem stvarao drame?
– Uzeo sam razne ulomke iz desetak Krležinih djela i stavio ih u oblik kviza, da bude fluidno. Želio sam napraviti ironijski odmak od onoga kako standardno gledamo na njegova dijela, npr. Glembajevi u HNK. Ja se tamo uvijek osjećam užasno jer imaš neki glas koji ti govori ‘smiri se, budi ozbiljan jer ćeš upravo gledati nešto što je iznad nas svih’. Realno, nije. On je otvoren za sve nas. Barem danas dok je umjetnost otvorena za sve, ne postoji jedan ispravan način izvođenja Glembajevih. Imam osjećaj, ne znam je li istina, da prema njemu postoji strah zbog njegovih riječi koje su užasno jake; hoće li to glumac uspjeti dobro reći, hoće li to ispasti dobro. Taj strah ja hoću baciti van. On ima neki mladenački otpor koji mi je uvijek drag i to je bila ideja.
Gledaš li na kazalište kao na mjesto otpora?
– Da, uvijek.
Otpor protiv čega?
– Svega. Pravila, normi, stvarnosti. Umjetnik je društveno odgovoran davati uvijek kritiku društva u kojem je i sam. Nikad ne ide s tim društvom, nikad nije uz njega.
Za koga pišeš? Imaš li u glavi nekog na koga želiš djelovati?
– Nemam, iskreno ne mogu imati. Dok radim najprije gledam ono što ja mislim o tome, a dalje što će reći ljudi do kojih mi je stalo, za koje mislim da imaju dobar stav i znanje. Ostale nemam u glavi.
Kakva je reakcija publike na tvoje predstave?
– Odjek na predstavu “Krležin ljubavni kviz” je bio prilično dobar, a reakcija je bila na način: “Dobro mi je bilo, ali ne znam baš što ste sve rekli.” Ako radiš predstavu i svi ti kažu ‘odlično je, jasno mi je sve’, smatram da to nije dobro. Kazalište bi trebalo ostaviti neke stvari otvorene, koje glumac neće reći, da gledatelj kad ide doma misli o pogledanom i o tome što on ima od toga, a ne da dojam nakon pljeska ostane unutra.
Kakva je koprivnička kazališna publika?
– Koja? Ima ih nekoliko. Ja sam dio one koja ne ide ovdje u kazalište. Ja ga radim tu, ali ne idem ga gledati. Ne idem u Domoljub. Iako oni imaju neke odlične predstave, ja najčešće nemam novaca. Ne mogu reći za sve, ali smatram da dobar dio njih ide jer nema što drugo raditi, jer nemaju izbora.
A kazalište kao mjesto na kojem se ljudi “pokazuju”, misliš li da i to ima veze?
– Nije tajna da Ludens od dvjestotinjak ulaznica neke daje uglađenim građanima našeg grada i svi znaju da su ispred kamere kad oni rade predstavu. Meni osobno nije jasno zašto se radi još jedno kazalište ispred ulaza. No, dobro, mali smo grad pa nam je jasno zašto. To je taj glamur, jedini koji imamo ovdje. Ja ne idem u to.
Na koji način Koprivničanci percipiraju kulturna događanja? Vrijedi li da je kultura nešto “uzvišeno”?
– Ako gledamo u odnosu na razdoblje prije desetak godina kad nije bilo ničega, mislim da se situacija lagano mijenja. Ovaj grad je zahvalan. Što god daš građanima, oni na to idu jer baš nema programa za mlade. Znam jer radim to već neko vrijeme. Onda je jedan bend u mjesec-dva, kao i kazalište na otvorenom, BUM. Mislim da su sad ljudi dosta otvoreni za takve stvari, što mi je drago.
Što misliš o kulturi u Koprivnici, u kojem je dijelu nužna promjena?
– Kultura ovdje kao i u ostatku države je frajla, jadna, ostavljena na ulici jer nema love. Novac ide u neke druge stvari koje su kao važnije za društveni opstanak i ekonomski rast. Ide na nogometne klubove, kojih, ako se ne varam, u okolici ima sto, ako ne i više. Kud više s tim? Svi hoće dio love. S obzirom da sam član Kulturnog vijeća, znam koliko novaca ide za male udruge. Ja osobno, a ni mi iz udruge nemamo novaca, a premali smo da nam ga da Zagreb ili neko ministarstvo. Ostaješ na izvoru koji je Grad i koji nema novaca za nas. Odnos udruga i Grada je nikakav. To je najveći problem, vlast nema uvid u rad udruga i općenito mladih.
Bez obzira na prepreke s kojima se udruge susreću, ove će se godine po drugi put održati FIUK, Festival izvedbenih umjetnosti i kazališta. Kako je nastala ideja?
– Ovaj grad ima puno lijepih i otvorenih mjesta na kojima nema ničeg, a naša je ideja bila da to izmijenimo. Nakon predstave prije dvije godine, Maša i Andreja iz udruge maMUZE i ja došli smo na ideju da radimo tri dana kazališta, performansa i glazbe na javnim prostorima na kojima nema ničega, da uzmemo kazalište iz institucija i bacimo ga van na ulice da je dostupno za sve, bez ikakve love.
Kakav je program FIUK-a?
– Izvođači su mladi umjetnici, koje nećemo gledati u Gavelli i sličnim mjestima. Želimo nešto što će biti blisko mladima, što će govoriti o aktualnim problemima našeg društva i izvođače koji nisu klasični i standardni. Uvijek nešto novo i drugačije. Ovdje je zahvalno raditi takve stvari jer je sve novo.
Gdje se vidiš u budućnosti?
– Nalazim se u sto stvari, primjerice, ove godine ću biti jedan od umjetnika na Street Artu, zanima me i glazba, imam dva benda, a tu je uvijek i kazalište. Htio bih ovo što radim za plaću spojiti sa svim ostalim da je rezultat osobna dobrobit i dobrobit za ovaj grad. Nadam da ćemo s FUNK-om dobiti prostor u Kampusu, što nastojimo već neko vrijeme i dobro nam ide, gdje ćemo uspostaviti novi dom mladih za umjetnost koja nije klasična i standardna, nego suvremena i drugačija te da ćemo doći na razinu stvari da stalno nešto radimo, što za udrugu danas stvarno nije lako.
