Napustio nas je Stjepan Vadla, koprivnički novinar koji je svojim radom ostavio dubok trag u brojnim medijima. Njegovo srce prestalo je kucati u večernjim satima srijede, 12. studenoga, a posljednji ispraćaj bit će na Gradskom groblju “Pri Svetom Duhu” u Koprivnici u petak, 14. studenoga u 14 sati. Komemoracija će se održati istog dana u 13 sati u novoj mrtvačnici koprivničkoga groblja.
Stjepan Vadla rođen je 10. srpnja 1947. godine u Legradu. Završio je Gimnaziju, a radni vijek proveo je u Centru za informacije Koprivnica, Bilokalniku, Glasu Podravine, Novinsko-izdavačkoj i štamparskoj radnoj organizaciji Varaždin, Rapidu, Večernjem listu i Podravskom listu. Također je bio i dopisnik Sportskih novosti iz Koprivnice.
U novinarstvu je Štef bio dugih 46 godina te se u svojoj bogatoj karijeri, osim kao novinar i reporter, dokazao i kao glavni urednik Podravskog lista i Malog Podravskog, te listova poduzeća Bilokalnik i Rapid. Dobitnik je županijske zahvalnice u povodu Dana Koprivničko-križevačke županije 2008. godine.
Pisati je počeo još kao srednjoškolac u Koprivnici i Krapini, a po završetku gimnazije postao je profesionalac u Glasu Podravine gdje je u 70-im godinama prošlog stoljeća bio jedan od aktivnih sudionika prerastanja tog tjednika u suvremene lokalne novine tog vremena, prateći sva područja života.
Bio je preteča novih novinarskih poimanja u praćenju crne strane života kroz sudske kronike, ne bazirajući se samo na suhim podacima i činjenicama, već ponajprije na životnim sudbinama koje su stajale iza pojedinih slučajeva. Iz Štefova pera nastale su tako brojne priče iz svakodnevnog života, uglavnom običnog podravskog čovjeka.
Kao vrsni pisac i kroničar svog vremena još se više profilirao u koprivničkom dopisništvu Večernjeg lista, a sva svoja bogata iskustva prenio je u Podravski list, bez obzira na vrstu posla i dužnosti koje je obavljao.
U Podravskom je počeo raditi kao novinar i urednik crne kronike, nakon toga bio je glavni urednik Podravskog lista i Malog Podravskog. Iako je pred dvije godine otišao u mirovinu, i dalje je dolazio u redakciju i pomagao mlađim kolegama za koje je uvijek imao strpljenja i razumijevanja.
Može se reći da je Stjepanu Vadli u fokusu uvijek bio čovjek, sa svim svojim životnim problemima, a ukazujući na njihove slučajeve iznuđivao je rješenja koja su im nerijetko donosila i zadovoljštinu, bilo da je riječ o izgubljenom stanu, poslu, ili ljudskim pravima i pričinjenim nepravdama.
Njegova duhovitost i specifičan smisao za humor učinili su ga omiljenim kod svih, uglavnom mlađih kolega i suradnika, koji su s tugom i nevjericom dočekali vijest o njegovom preranom odlasku s ovog svijeta. Njegov veseli pozdrav „Bok, čovek!” nikad nećemo zaboraviti…
