Punih 11 godina Nenad Rakitničan iz Đurđevca bori se s Parkinsonovom bolešću. Riječ je o progresivnoj bolesti i poremećaju središnjeg živčanog sustava pri kojemu dolazi do odumiranja stanica koje izlučuju dopamin, koju se ne može izliječiti, ali može je se držati pod kontrolom.
Da se nešto u njegovom tijelu događa mimo pravila shvatio je kao 45-godišnjak. Prvi simptom bila je ruka koja mu je čudno stajala i dizala se prema gore pa je otišao na kontrolni pregled na neurologiju u Kliničku bolnicu Sveti duh u Zagrebu. Tu mu je prvi put postavljena dijagnoza Parkinsonove bolesti te je dobio tablete s kojima se odmah preporodio.
– Moja okolina bila je šokirana s tim da imam Parkinsa, a ja sam istovremeno bio presretan da znam što mi je i da mi je napokon uz te tabletice koje sam tamo dobio bilo bolje, no ni one nisu djelovale dugoročno. Stanje se s godinama pogoršavalo – priča Nenad koji je osjetio sve simptome ove bolesti sa 100 lica.
Stres je glavni okidač za bolest
– Dosta je to loše izgledao, sve sam prošao, od drhtanja ruku, nepravilnog govora, umora mišića, od ne hodanja, to su bile tzv., off faze. Iako je to bolest koja napada stariju populaciju, ja sam je dobio relativno mlad. Genetski sumnjam da sam je naslijedio, no siguran sam u jedno, a to je da je okidač moje bolesti i to sa stopostotnom sigurnošću mogu tvrditi, bio stres. Bavio sam se privatnim poduzetništvom i onda se razbolio. Posao me izbacio iz takta, nisam spavao normalno, mučio se zbog financija, sve me to uništilo. Žena je sve to prolazila sa mnom, rekla je da više nisam normalna osoba. Na kraju sam zatvorio firmu, a nakon trećeg bolovanja komisija na Zavodu za mirovinsko mi je predložila da se umirovim što sam i prihvatio – veli Nenad koji je već sedam godina u penziji.
U najgorim fazama bolesti nije bio ni za što, s njim se nije moglo razgovarati, nije se mogao kretati, ustao bi ujutro, a noge ga nisu služile, nije se mogao pomaknuti s mjesta.
Ipak, bolesti se uspio othrvati uz pomoć najuže obitelji, supruge, dvije kćerke i roditelja.
– Najveći problem te bolesti sa 100 lica je da svatko ima drugačiji oblik Parkinsa, svakog lupa na drugu stranu. No, ono što sigurno sve najviše uništava je depresija kojoj je teško izbjeći. Ljudi se zatvore u četiri zida, ne žele s nikim razgovarati o problemima koji su nastupili i promjenama u zdravlju. Ja nisam takav, puno se družim, idem na kavu, sportaš sam od malih nogu, igrao sam košarku, danas igram tenis i ping-pong, okružen sam s ljudima, ne bježim od njih – priča nam.
U glavu mu ugradili elektrodu
Budući da je Nenad mlada osoba, prema psihofizičkim karakteristikama pokazao se pravim kandidatom za operaciju i ugradnju aparata koji mu je u potpunosti promijenio život.
– Sve se okrenulo prošle godine u svibnju kad sam dobio DBS uređaj. Operirali su me, stavili mi elektrodu u glavu koja vrši stimulaciju mozga pa sad taj dio mozga proizvodi dopamin i od tada dobro i normalno živim. Danas imam u prsnom košu s lijeve strane ugrađenu litij-ionsku bateriju koja puni taj uređaj. Bateriju punim jednom tjedno, njen rok trajanja je 10 godina pa ću je morati zamijeniti, DBS neću morati mijenjati – objašnjava Nenad dok nam pokazuje vanjski daljinski upravljač uređaja koji mu život znači, jer mu pokazuje kakvo je stanje ugrađene mu baterije.
Duboka moždana stimulacija kod liječenja Parkinsonove bolesti poboljšava simptome usporenosti, tremora i ukočenosti uz mogućnost redukcije uzimanja oralnih lijekova te dolazi do smanjenja pojave diskinezija odnosno bolesti pokreta. Bolesnik tako ima bolju kvalitetu života.
Put do DBS uređaja
Njegov put do “čarobnog” aparata išao je sasvim slučajno, vlastitim angažmanom.
Istraživao je bolest na internetu i iz čista mira se javio voditelju Zavoda za neurokirurgiju prof. dr. sc. Darku Chudiju u Kliničkoj bolnici Dubrava.
– Poslao sam mu e-mail, a on me pozvao da dođem na odjel. Pristupio mi je kao da se poznamo 100 godina te uputio na neurologiju liječnici Vladimiri Vuletić koja će odrediti što i kako dalje. Ona je preselila u Rijeku, a ja otišao za njom. I dan danas idem u Rijeku svaka tri mjeseca na poštelavanje preko laptopa. Liječnici smatraju da to može biti još bolje pa mi preko laptopa slažu frekvenciju koja me jedan period, u prosjeku to bude tri mjeseca, drži u balansu. Presretan sam da sam upoznao te divne ljude – veli nam.
Kandidat za uređaj Deep brain stimulations aparat prolazi zahtjevan filter, odnosno ekipu psihologa, psihijatra i još brojnih doktora.
– Morate biti psihofizički jaki i odlučni da želite kvalitetno živjeti jer ako ste nikud-nikamo, ni doktori neće imati interesa obaviti na vama takvu skupu operaciju za koju oprema stiže iz Amerike. Danas zahvaljujući svojoj volji živim normalno, bolest je pod kontrolom. Ne mirujem, stalno sam aktivan, jednostavno ne smijem stati, mišići moraju stalno biti u pokretu, jer ako se predam, onda sam gotov – rekao nam je na kraju Nenad kojeg je nakon našeg razgovora čekala prva proljetna košnja u očevom dvorištu.
Što je Parkinsonova bolest?
Danas je Svjetski dan Parkinsonove bolesti koja se od 1997. godine obilježava 11. travnja, na rođendan engleskog liječnika, Sir Jamesa Parkinsona koji je prvi opisao tu bolest. Svrha obilježavanja ovog dana je podizanje svijesti i znanja o uzrocima, simptomima i mogućnostima liječenja ovog važnog javnozdravstvenog problema, objašnjavaju u HZJZ. Parkinsonova bolest je kronični progresivni neurodegenerativni poremećaj središnjeg živčanog sustava pri kojemu dolazi do odumiranja stanica koje izlučuju dopamin. Bolest značajno smanjuje kvalitetu života oboljele osobe i utječe na obitelj i čitavu zajednicu.
Drhtanje je jedan od prvih simptoma, karakterističan po tome da je prisutan u mirovanju, smanjuje se u pokretu, nestaje u snu, a pojačava se pri emocionalnim uzbuđenjima i naporima. Ostali simptomi uključuju: ukočenost tijela, ukočenost mišića lica, usporenost pokreta, poremećaj ravnoteže i vrtoglavicu. Držanje postaje pogrbljeno. Bolesnicima je teško započeti hodati, a teškoće su izražene kod okretanja i zaustavljanja; hod postaje nesiguran, a koraci sitni. Mnogi imaju teškoće kod gutanja, pa dolazi do aspiracije hrane, teškoća kod govora i disanja. Kod bolesnika s Parkinsonovom bolesti često dolazi do razvoja depresije i demencije.
Ranim započinjanjem liječenja i dobrim odgovorom pacijenta na liječenje uspijeva se bolest držati pod kontrolom dugi niz godina i pacijentima omogućiti zadovoljavajuće funkcioniranje. U liječenju se koriste lijekovi, a u uznapredovalom stadiju bolesti provodi se i kirurška terapija. S obzirom na složenost bolesti, bolesnicima je neophodan multidisciplinaran pristup u liječenju koji uključuje neurologe, liječnike obiteljske ili opće medicine, psihologe, psihijatre, fizijatre, fizioterapeute, socijalne radnike i ostale struke.
Procjenjuje se da u svijetu od Parkinsonove bolesti boluje oko 7 milijuna ljudi. Učestalost obolijevanja je češća nakon 60. godine života. Ovaj će se veliki javnozdravstveni problem povećavati zbog starenja populacije i produženja životnog vijeka. U Hrvatskoj je 2016. godine zbog Parkinsonove bolesti umrlo 372 osoba, od toga 200 osoba muškog spola, a 172 osoba ženskog spola.
