U subotu 22. prosinca 2018. u 11 sati prijepodne u Atelierima Koprivnica otvara se izložba Sjećanje na Romana koja se održava pet godina nakon smrti omiljenog koprivničkog slikara Romana Baričevića. Sakupljeni radovi iz privatnih zbirki bit će izloženi u AK galeriji i Romanovom ateljeu, prostoru u kojem je stvarao zadnjih par godina života.
Na izložbi će biti pokazane skice, crteži, slike, dokumentarni materijal i fotografije iz života. Izložba je otvorena u subotu do 14 sati.
– Prošlo je već pet godina od smrti Romana Baričevića, a mnogi od njegovih prijatelja i poznanika još i danas nesvjesno očekuju da iza prvoga ugla izroni njegov lik, pojava robusnog, ćelavog muškarca polagana koraka, uvijek u casual odjeći vrhunskih marki. Godinama živeći u najužem središtu Koprivnice, njegovi su se putevi vazda ukrštavali s putevima onih koji su tražili neko društvo ili jednostavnu komunikaciju. Mada nije bio čovjek od riječi, znao je biti, osobito nakon čaše ili dvije pive, elokventan, zabavan, neobično informiran i izrazito koncilijaran. U tom smislu svi/sve su ga voljeli/voljele. Percepcija pak dokonog ili boemskog lika koju je zadobio u većine usputnih prolaznika nije, dakako, uzimala u obzir sate i sate, noći i noći slikarskog rada u osami ateljea. Jer, umjetnikov rad za mnoge još uvijek znači tek neobaveznu, gotovo rekreativnu djelatnost kojom se upražnjava slobodno vrijeme, a ne – egzistencijalno i stvaralački – težak, ponekad mučan, ponekad radostan život – kaže Marijan Špoljar.
Nastavlja da je Romano živio od svoje umjetnosti: kao slobodnjak većine svoga radnoga vijeka on je doista iskusio i muku i prokletstvo, ali i sreću i zadovoljstvo umjetničkog djelovanja.
Počeo je davne 1975. godine upisom na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, potom dvogodišnjim studijem u Majstorskoj radionici Resier-Ivančić, povatkom u rodni grad, kraćim radom u osnovnoj školi te dugogodišnjim djelovanjem kao profesionalnog slikara. U potonjem razdoblju priredio je dvadesetak samostalnih izložbi i sudjelovao na više desetaka skupnih. Srećom, još za života tiskana mu je monografija, ali je izostala jedna veća izložba, u nekoj renomiranoj galeriji u Zagrebu, koja bi zacijelo pridonijela promjeni percepcije da je Romano zanimljiv slikar, ali autor vezan uz provinciju i njezina mjerila. On je, doduše, bio – kako smo ga jednom nazvali – „modernist staroga kova“, ali je ta kvalifikacija značila da je on zadržavao svoj stil i način izraza te posvećenost slikarstvu usprkos promjenama umjetničkih paradigmi. Bio je, dakle, autonoman i nezavisan, na neki način i ortodoksan i staromodan, ali poptuno vezan uz potrebe da iskaže svoje najdublje unutrašnje doživljaje.
Cjelokupni Romanov slikarski rad već se od studentskih dana kretao unutar poetike apstraknog ekspresionizma, ponekad više razvedenog i razbacanog, ponekad smirenijeg i pripitomljenijeg. Ali, slika je za njega uvijek bila i ekstaza, trenutak kada doživljaj postaje materijaliziran. Bez obzira na zatvorenost i hermetičnost njegova postupka puno puta smo se uvjerili da njegovu poruku gotovo svi prepoznaju, neovisno o umjetničkoj izobrazbi ili afinitetima: tolika je bila snaga njegove geste, tolika je bila vitalnost njegove slikarske forme. Gotovo da bismo mogli reći kako ga možda svi nisu razumjeli, ali su ga bez pogovora prihvatili, usvajajući time i nešto od jezika apstraktne umjetnosti i učeći na njegovom primjeru o smislu i karakteru suvremene umjetnosti.
U njegovu radu izmjenjivale su se faze crnih, zatvorenih slika sa ciklusima kolorističkih, otvorenih radova, već prema tome da li su evidentirale stanja nemira, tjeskobe i očaja ili neke pritajene radosti i sreće. Te su vrijednosti, dakako, ležale unutar njegovog duboko intimnog svijeta, ali je nesumnjivo i to da su refleksirale i opće društvene i civilizacijske odnose. Još se mnogi sjećaju njegove izložbe u predvorju Podravske banke 1992. godine i velikih, tamnih slika, guste i žitke materije koje su izražavale traumu tih ratnih godina, ali i kolorističke, raspršene geste na slikama s početka milenija, koje su svjedočile autorov osjećaj nade u neko bolje duhovno stanje i ljudskije odnose. Na kraju, mogli bismo ponoviti ono što smo zapisali u njegovoj monografiji objavljenoj 2010. godine, da je njegov rad vitalistički izraz temeljen na traženju čovjekova identiteta i umjetnikova etosa u prostorima duhovne osame i u vremenima egzistencijalne krize. Čovjek i umjetnik kao jedno biće.
Romano Baričević rođen je 19.9.1956. godine u Koprivnici gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Akademiju likovnih umjetnosti pohađao je u Zagrebu. Bio je suradnik Majstorske radionice Reiser – Ivančić. Priredio je niz izložaba, a o njegovu radu tiskana je i monografija, autora Marijana Špoljara. Umro je u Koprivnici na Badnjak 2013. godine.
