Zapravo smo zadovoljniji s njima nego s ljudima bez invaliditeta zato što na neki način više cijene svoj posao, odgovorniji su i ažurniji, rekao je Denis Jurenec.
Predrasude su jedna od ljudskih osobina koje je najteže iskorijeniti i, priznali mi to sebi ili ne, često svjesno ili nesvjesno prosuđujemo o drugim ljudima na temelju njihovog izgleda, podrijetla, frizure ili načina odijevanja. Trojica naši sugovornika od rođenja su se suočavali s njima zbog svog invaliditeta, no to ih nije spriječilo da se zaposle u tvrtki koja bi nam možda i zadnja pala na pamet kao radno mjesto pogodno za osobe s invaliditetom – zaštitarskoj.
Ivan Grobenski, Dino Kukolja i Tomislav Pianec zaposleni su u Zaštiti Jurenec u Koprivnici gdje obavljaju vrlo odgovoran posao.
– Radi se u smjenama, 24 sata dnevno. Mi vršimo nadzor i postupamo po dojavama. Ne idemo na teren, za to postoje interventni zaštitari, naše radno mjesto je ova soba s monitorima – opisao nam je Dino. U stalnom su kontaktu sa zaštitarima, policijom i bilo koja sumnjiva aktivnost ili upaljeni alarm u čuvanim objektima ne smije im promaknuti.
Posao im nije bilo lako pronaći. Ivan je pri porodu imao frakturu ruke zbog čega ju otežano koristi, Tomislavu je također od rođenja slabija lijeva ruka i noga, a Dinin invaliditet je njegova visina. Iako su radno sposobni, malo poslodavaca se odlučuje na zapošljavanje osoba s invaliditetom.
– Slao sam molbe za posao i odgovorilo mi je samo nekoliko poslodavaca. Većina njih čim vide da imam invalidnost u startu me odbija – rekao nam je Tomislav.
Dino je prije radnog mjesta u Zaštiti Jurenec radio u struci kao web dizajner, Ivan je bio u Komunalcu na javnim radovima, dok je Tomislavu ovo prvo radno mjesto. Sva trojica svjesna su situacije na tržištu rada, pogotovo za osobe s invaliditetom, i zahvalni su na onome što im posao donosi.
– Naravno da je bolje biti na poslu nego na birou – smatra Dino. Nadovezao se i Ivan, koji je istaknuo zakon prema kojemu bi poslodavci trebali zapošljavati određen broj osoba s invaliditetom, ovisno o ukupnom broju zaposlenika koji kod njih rade.
– Sretni smo što smo dobili posao jer se vrlo teško probiti na tržištu rada kao osoba s invaliditetom, to je velika barijera. Postoji zakon koji bi nas trebao štititi, ali koliko se poslodavci zbilja drže toga, ne znam. Invaliditet možda može biti prednost u zapošljavanju zbog zakonske obveze, ali to ovisi o sektoru i o stupnju invaliditeta. Ja realno nemam tolike prepreke, mogu uglavnom sve raditi, ali ako je netko u kolicima to je druga stvar. Mnoge tvrtke nisu uopće prilagođene takvim osobama – smatra on.
Sva trojica zadovoljna su odnosom poslodavca prema njima i načinom na koji su ih kolege prihvatili. Ističu da nikada nisu na poslu imali problema zbog svog invaliditeta niti su kolege na njih zbog toga gledali kao na manje sposobne ili vrijedne. Što se tiče Dine, to je samo produžetak njegovih životnih iskustava jer u svojih 32 godine života u Koprivnici imao je vrlo malo neugodnosti zbog svoje visine.
– Nema nikakvih predrasuda prema meni ni nekih dobacivanja, barem zadnjih 20-30 godina, još od osnovne škole. Zbilja nemam loših iskustava – iskreno će Dino.
Ivan, Tomislav i Dino tri su od ukupno pet osoba s invaliditetom koje rade u dojavnom centru Zaštite Jurenec. Vlasnik Denis Jurenec prisjetio se kako je došlo do toga da su ih zaposlili što, zanimljivo, nije imalo nikakve veze s već spomenutim zakonom o zapošljavanju.
– Kada smo oformili dojavni centar išli smo s namjerom da probamo i krenuli smo s jednim operaterom s invaliditetom, da vidimo kako će taj projekt funkcionirati. Bili smo vrlo zadovoljni, vidjeli da nema nikakvih problema i krenuli dalje. Ne radi se o zakonskoj obvezi zapošljavanja, mi smo njih zaposlili mimo toga jer čak po uvjetima ni ne moramo zapošljavati toliko osoba s invaliditetom. Razlog je bio što smo im željeli pomoći, a oni i bez nekih posebnih uvjeta mogu odlično obavljati svoj posao – otkrio nam je on.
Upravo je visoki standard njihovog rada ono čime je Denis Jurenec najviše zadovoljan.
– Mi ih ovdje ne gledamo kao invalide, oni apsolutno mogu obavljati sve poslove u dojavnom centru kao i svi ostali. Zapravo smo zadovoljniji s njima nego s ljudima bez invaliditeta zato što na neki način više cijene svoj posao, odgovorniji su i ažurniji – smatra Jurenec.
A koliko to njima znači, ne samo s financijske strane, suvišno je i napominjati. Najbolje je to rekao Tomislav, upravni referent po struci, kojemu je ovaj posao donio osjećaj da ne ovisi o drugima.
– Posao mi je dao mogućnost da se brinem za sebe, da ne moram žicati nikoga ništa. U mojoj struci radna mjesta su manje-više u državnoj upravi, a tamo upasti je nemoguća misija. Imam dovoljno za svoje potrebe, poslom sam dobio samostalnost i slobodu – zaključuje on.
