Umjetnica Vlasta Delimar za petak 6. listopada s početkom u 10 sati najavila je svoj novi performans na Zrinskom trgu u Koprivnici. Radi se o projektu koji je zamišljen kao rehumanizacija prostora, kao sjećanje na praiskonsko ponašanje u javnom prostoru grada Koprivnice.
Bio je to povod da s ovom cijenjenom umjetnicom razgovaramo o samom performansu i stvarima koje su direktno vezane uz njen dosadašnji rad.
Za početak razgovora Vlasta Delimar pojasnila nam je što će predstavljati performans “Živa slika zajedništva”, odnosno happening, kako ga naziva.
– Ja bih to nazvala happening zato što on na jedan način jest forma performansa, ali kad sudjeluje veći broj sudionika, onda se to može nazvati hepeningom. Naslov je Živa slika zajedništva, a ideja se rodila prije dvije godine kad se razgovaralo o rekonstrukciji današnjeg Zrinskog trga. Tada sam čula kako postoje različite ideja kako bi taj trg trebao izgledati, pa sam došla na ideju da dam neki svoj doprinos, tim više što sam u djetinjstvu stanovala na samom početku Svilarske – pojašnjava.
Nastavlja kako je došla na ideju da cijeli trg rekonstruira jednim performansom koji će kao jednodnevno događanje, na koje poziva građane, podsjetiti kako se to nekada radilo.
– Nekad je ta šetnja bila u predvečerje kada su ljudi odlučili doći opustiti se na trg i nešto su se drugačije družili u odnosu na danas. Danas uglavnom sjede na terasama i gledaju u svoje mobitele. Svjesna sam da je to takvo vrijeme, ne kritiziram ga, ali činjenica je da se danas tako ljudi druže. S ovom umjetničkom gestom želim da se podsjetimo na koji smo se način nekada družili na ovom trgu i to prenesemo mlađima – ističe.
Sama šetnja imat će i svoju koreografiju, a krajnja je ideja da se od tog performansa napravi film u koji će se kasnije dodati neke njene intimne situacije koje će ga obogatiti. Promocija filma bit će u Koprivnici, a plan je film distribuirati i na filmske festivale. Suradnja je ostvarena s profesoricom Ivom Bolfek iz Gimnazije Fran Galović, te će u performansu sudjelovati 60 učenika, iako još ima roditelja koji nisu dali suglasnost za sudjelovanje njihove djece.
– Performans će biti izveden samo u Koprivnici jer je riječ o intimnoj priči i poligonu mojeg odrastanja – kazala nam je naša umjetnica.
Pitali smo Vlastu Delimar kakva joj se čini današnja Koprivnica, s obzirom na to da u katalogu retrospektivne izložbe “To sam ja” spominje kako je kao mlada pobjegla iz tada izrazito konzervativne Koprivnice.
– Nažalost, moram reći da se nije puno toga promijenilo. Imamo na likovnoj sceni AK galeriju koja vrijedno radi, ali to smo na neki način imali i prije kroz Galeriju Koprivnica koju je vodio Marijan Špoljar, a koja je bila jedna od prestižnijih galerija na području cijele Jugoslavije. Često ovisi o pojedincima kako će neka kulturna scena izgledati. Ja sam kao djevojčica znala prepoznati da nešto nije u redu, obožavala sam primjerice Josipu Lisac i Arsena Dedića, a ovdje su se ljudi zgražavali kako Josipa pjeva – dojma je Delimar.
Što se Koprivnice tiče, ističe kako osim naive nije vidjela neke druge oblike kulturne scene, nisu postojala neka suvremena stremljenja dok se nije pojavio Marijan Špoljar, ali to je već početak 80-ih godina.
– Kao dijete jasno sam znala što želim, htjela sam biti umjetnica i otići u Zagreb u Školu primijenjene umjetnosti na čiji sam prijemni ispit doslovna pobjegla, jer su se roditelji jako odupirali tome. Da nisam prošla na tom prijemnom, ja ne znam što bi, ali rekla sam sama sebi da nema šanse da ne prođem. I prošla sam – zaključuje.
Njen odlazak u Zagreb značio je upoznavanje i druženje s brojim umjetnicima, među kojima je bila i “Grupa šestorice”, a tu kreću i njeni prvi susreti s performansom.
– U performansu ima više toga što me privuklo. Nisam osoba koja poput slikara ili kipara stvara jedno djelo, pa to traje duži period. Ja kada imam ideju volim tu ideju odmah pretvoriti u umjetnički rad. Moji performansi nastaju bez previše pripreme i ta ekspeditivnost mi se dopala, direktna interakcija s publikom, a sam performans za mene je jedan jako univerzalan način izraza jer u njemu možeš koristiti sve medije, od glazbe, slikarstva, mirisa, zapravo sve što nas okružuje – pojašnjava s velikim žarom.
Upravo joj se iz tog razloga sviđa i konceptualna umjetnost, jer je već sama ideja umjetnički čin, te pojašnjava kako je performans jako slobodna forma i to ne samo za izvođača, već i za gledatelja koji sve to proživljava istovremeno kada se performans odvija.
– Moj matični medij je fotografija, a u performans sam ušla na ideju Željka Jermana s kojim sam krenula zajednički raditi. Prvi performans imali smo 1979. godine, a zvao se “Pokušaj poistovjećenja”, da bi već sljedeće godine napravila prvi samostalni performans. Bio je to performans “Transformacija ličnosti kroz odjeću, šminku i frizuru” u kojem sam lažirala modnu reviju, nosila različitu šminku i frizuru, oblačila različitu odjeću, da bi se na kraju pojavila bez odjeće – prisjeća se svojih početaka.
Pojašnjava kako je time htjela pokazati kako nas odjeća maskira i ne otkriva naš pravi identitet. Smatra da kada nešto odjenemo to već ima neku simboliku i može imati različita značenja.
– Upravo zato sam nastavila raditi s golim tijelom, jer ono kao takvo ne laže. Naš svaki pokret, svaka gesta, otkriva prave nas – zaključuje.
Kroz njen rad često se provlači element šoka, a nerijetko je zbog svojih radova imala sukobe s različitim udrugama, dok joj je nakon jednog performansa policija nudila zaštitu zbog prijetnji koje je dobivala.
– Šok se događa u glavama gledatelja, ne izazivam ga ja. Ljudi ovisno o tome koliko su educirani, otvoreni ili pak zatvoreni sami izazivaju taj šok kod sebe. Što je čovjek otvoreniji prema svemu oko sebe taj šok mu je manji, a što su ljudi manje educirani taj šok u njihovoj glavi je veći, tako da tu ima puno elemenata zašto se šok ili provokacija događa među gledateljima – te dodaje kako njena ideja nikad nije bila namjerno izazivati neku provokaciju, zato što njen rad za nju niti nije provokacija.
– Ako radim neodjevena, za mene je to nešto potpuno prirodno, ne sramim se toga da će se vidjeti moji intimni dijelovi tijela koji provociraju one koji se osjećaju ugroženima. Ne smatram u tom trenutku da sam odgovorna za one koji su isprovocirani s gledanjem mojeg tijela. Onaj tko mene gleda, ako ga to provocira uvijek ima opciju izabrati da me ne gleda. Ako moje djelovanje nazovemo kao provokacija, moramo znati da je provokacija i dobar način komunikacije, jer ako sam nekog isprovocirala, to znači da će taj netko u sebi osjećati potrebu da reagira, da kaže svoje mišljenje – otvoreno će Vlasta Delimar.
U umjetnosti se često postavlja pitanje vrijednosti određenog umjetničkog rada, a komentari usputnih prolaznika znaju umanjivati vrijednost radova za koje na prvi pogled misle da ne predstavljaju ništa posebno.
– To je stvar edukacije, ljudi često kažu da oni mogu napraviti isto ono što i ja radim, ali se postavlja pitanje zašto to i ne naprave. Što se vrednovanja tiče, ako pitamo struku tu su stvari jasne i zato je potrebna edukacija od najranijih godina. Oni koji procjenjuju vrijednost umjetničkog djela metodom dobacivanja ili komentiranja zapravo nisu educirani – i naglašava kako takve ljude ne smatra krivima zbog toga, već smatra kako njima zapravo nitko nije rekao što je to zapravo performans.
Kaže kako joj se događalo da ljudi koji ju negativno kritiziraju, nakon razgovora s njom promijene mišljenje i shvate o čemu se tu zapravo radi.
– Otvorena sam za to da ljudima objasnim o čemu je riječ, jer naši ljudi nisu navikli razmišljati, tako ih se odgaja, a ljudi bi trebali naučiti gledati oko sebe jer im to otvara vidike – pomirljivo će.
Vlasta Delimar osoba je prepuna brojnih zanimljivih stavova, a jedan od njih svakako je i činjenica da ne podržava nagrade, odnosno ne prihvaća one koje dobiva. Gleda li se to u kontekstu različitih tipova umjetnosti, pa uzmemo za usporedbu glazbeni svijet u kojem je važno dobiti nagradu kako bi se podigla cijena izvođača, za Vlastu Delimar to nema nikakav značaj.
– Bez obzira na to što me načelno cijene i poštuju, ja mislim da sam još uvijek u Hrvatskoj marginalizirana umjetnica. Kada se trebaju dogoditi neke ključne stvari u umjetnosti, poput financiranja nekog projekta i slično, uvijek se na mene gleda kao na onu neku koja je proizašla s margine. Uz to, nisam završila likovnu akademiju što je kod nas jako važno. Meni ništa ne znači to da se od mene radi ikona, jer sve što sam napravila proizašlo je iz mog rada, nikada nisam imala neke privilegije poput nekih umjetnika s političkim pozadinama i slično – pojašnjava i dodaje kako smatra da je sistem nagrađivanja lažan jer se postavlja pitanje kako ocijeniti pet isto vrijednih umjetnika.
Vlasta Delimar u razgovoru otvoreno priznaje da je vrijednu nagradu Sedam sekretara SKOJ-a, koja je bila jedna od najprestižnijih u ondašnjoj Jugoslaviji dobila zahvaljujući tome što je u žiriju bio njen prijatelj Mladen Stilinović.
– Iz tog razloga na tu nagradu nisam ponosna jer znam kako sam ju dobila, ali prihvatila sam ju samo iz razloga jer smo se tog dana jako dobro zabavljali – iskrena je.
Od užarske radionice njenog oca, preko aktivnog života u Voćarskoj ulici u Zagrebu, pa i festivala Moja zemlja, Štaglinec, kroz život Vlaste Delimar proteže se motiv zajedništva. Zamolili smo ju da nam prokomentira kako ona doživljava to zajedništvo, te koliko joj je ono važno u njenom radu.
– Zajedništvo mi je ostalo iz Svilarske, moj otac užar imao je radionicu s desetak radnika i kod nas je uvijek dolazio velik broj ljudi. Imali smo jako puno susjeda, oko nas je bilo nekoliko objekata sa stanarima i živjeli smo kao jedna zajednica kroz koju se događalo mnogo živopisnih momentima. U Voćarskoj su nas posjećivali galeristi, kritičari, drugi umjetnici. Uvijek sam bila okružena ljudima, pa se to prebacilo i na Štaglinec gdje su u organizaciji festivala bili uključeni brojni mještani – prepričava nam događaje koji su je povezali s većim brojem ljudi.
No, iako voli velika druženja i odgovara joj prisutnost većeg broja ljudi u njenoj okolini, kada radi napominje da joj je to puno draže činiti sama.
– Meni je zajedništvo uvijek bilo poticajno, ali s druge strane volim osamu. Kada moram mentalno raditi, tada mi treba samoća i najbolje razmišljam u šetnjama. Povremeno sam radila s nekim drugim umjetnicima, no moram reći kako meni to nije lagano. Ne funkcioniram kao glumačka ekipa koji jedni bez drugih ne mogu, iako sam sudjelovala u nekim predstavama, no taj rad iznutra me nije oduševio – zaključuje.
Festival performansa Moja zemlja, Štaglinec ostavio je velik trag ne samo na domaćoj umjetničkoj sceni, a Vlasta Delimar upravo je velik dio svog aktivnog rada uložila u razvijanje tog festivala. Nakon što je srušila kuću koja se nalazila na njenom imanju, te ju na istom zatrpala, najavljen je bio nastavak tog projekta. Kako do toga još nije došlo, zanimalo nas je smatra li odluku o rušenju dobrom iz današnje perspektive, te koja je budućnost performansa u Štaglincu.
– S jedne strane bila je dobra odluka srušiti kuću jer smo se moj partner Milan Božić i ja dali u potpunosti u taj projekt, radili smo sami, pomagao nam je Marijan Špoljar i Galerija S, no u tih 15 godina zaista smo se istrošili – započinje priču o Štaglincu.
Problemi su nastali i oko financiranja projekta, a isti imaju i brojne organizacije koje dođu do većeg stupnja razvijenosti svojih programa, a podrška institucija koje bi trebale prepoznati taj moment, zakaže.
– Riječ je o festivalu kakav ne postoji u okvirima Hrvatske, imao je veliku vidljivost i broj publike koju rijetko koja galerija ili muzej u Hrvatskoj ima, a opet je izostala konkretnija podrška, odnosno što god napravili uvijek smo dobivali ista financijska sredstva. Nikada nismo došli u poziciju da budemo nagrađeni za sve to što radimo, bilo od Ministarstva kulture, Grada Koprivnice, Županije ili nekog drugog. Od Grada Koprivnice za ovu godinu dodijeljeno nam je 900 eura, no taj sam novac odbila jer smatram da se ne može raditi na takav način i da nije u redu nakon 15 godina rada tretirati nekoga na takav način. S druge strane još danas me ljudi pitaju kakva je situacija sa Štaglincem, zašto festivala više nema i to sa svih strana od ljudi koji bi sudjelovali, do publike – naglašava.
U nastavku pojašnjava kako su shvatili da ne postoji mogućnost da za svoju izvrsnost dobiju konkretniju podršku, već ih se uvijek tretira kao da su na početku ili da se uopće ne trude.
– Tada sam rekla da ću srušiti kući, pokopati ju i krenuti u neke nove koncepte. Dolaskom pandemije i nekih zdravstvenih poteškoća ipak je sve to nekako stalo, no i dalje razmišljam da se s tim nešto napravi, no svakako ne u onom obliku kako je to bilo – na kraju ostavlja otvorene opcije za nastavak projekta.
Ideje za svoje radove dobiva na različite načine, pa nam opisuje kako je za vrijeme njene redovite jutarnje gimnastike došla na ideju o njenom zadnjem performansu koji ona zapravo neće vidjeti. Riječ je o kompostiranju njenog tijela, performansu kojeg se dosjetila usputno slušajući intervju na trećem programu Hrvatskog radija.
– Želja mi je da me nakon smrti kompostiranju, te da se taj kompost pomiješa sa štaglinečkom zemljom i posadi drvo na tom mjestu. Shvatila sam da takav tip performansa ima direktne veze sa mnom s obzirom na to da cijeli život radim s tijelom i da je to tako poetičan i ekološki čin, te predstavlja nastavak svega onog što sam kroz život radila – pojašnjava svoju ideju.
Kaže kako tim posađenim stablom zapravo neće doći do završetka njenog rada, nego će se nastaviti kroz posađeno drvo, a sve je zapravo svojevrsni nastavak želje njenog oca koji je također htio da ga pokopaju na njegovom imanju.
Vlasta Delimar osoba je iznimne životne energije, vrlo ugodna u komunikaciji i s vrlo jasnim stavovima o svom radu i različitim životnim pitanjima. Osim svog rada, upravo je i zbog toga cijenjena u Hrvatskoj i izvan njenih granica, a stanovnici Koprivnice uz brojne druge kvalitetne umjetnike mogu biti ponosni što ovakva umjetnica svijetom širi i priču o Koprivnici, koja se uvelike isprepliće njenim životom i radom.
Zamolili smo ju stoga da još jednom pozove građane Koprivnice na njen novi performans u centru našeg grada
– Pozivam građane da se pridruže performansu, pogotovo one starije koji se sjećaju kako smo se nekada šetali gore-dolje po trgu, mjestu gdje su se događala poznanstva, ljubavi, pokazivala se nova odjeća iz Trsta, pa i održavala poslovna druženja – zaključuje Vlasta Delimar.
