Ovo čime se sada Hrvatske vode ponose samo je “flaster na ranu”, no ne i otklanjanje uzroka. Štoviše, upravo su prethodni radovi na potoku između ostalog i omogućili bujicu. Vrijeme je za moderno gospodarenje vodama!
U prošlom tekstu pisao sam općeniti stav o poplavama, baziran na modernom shvaćanju rijeka, rješenjima u naprednim zemljama. Pomak je prije svega u shvaćanju prirode poplava, njezinim uzrocima kao i globalnim rješenjima. Ponavljam, poplave su sasvim prirodna pojava, no štete od poplava su uvelike djelo čovjeka. No, svaka poplava je jedinstvena, uz veliki broj lokalnih faktora.
Ovdje govorim o poplavama vezanim uz potok Koprivnicu (i ostale podravske vodotokove), odnosno ne o komunalnim problemima vezanim uz poplavnu vodu koja direktno dolazi od kiše i koja ne nastaje od izlijevanja potoka. Samo ću spomenuti sada već nekoliko modela održivih gradova koji podrazumijevaju što manje asfalta, odnosno što bolju komunikaciju voda-tlo. No, to je i za mnoge gradove na zapadu još SF, iako je to siguran put u i ne tako dalekoj budućnosti. Uslijed klimatskih promjena i sve više regulacija, dobili smo slučaj da nikad više oborina, a nikad manje prostora u koritima rijeka, a tako i u potoku Koprivnica.
Voda koja se izlijeva na gradskim ulicama iz potok skupila se mnogo prije Koprivnice. Dakako da je i sama kiša koja padne na području grada doprinosi, ali ne u tolikoj mjeri. Dovoljno je pogledati ogromno slivno područje potoka, dakle sva ta zemlja, a pogotovo brda s koja se voda slijeva ili direktno u potok ili preko manjih potoka. Govorimo o tisućama hektara. Sva ta voda nalazi put prema najnižoj točki, a to je općenito korito rijeke. Šumsko tlo značajno usporava i upija tu vodu, dok asfaltirane ceste, livade i ostale čistine ubrzavaju. Tu ulaze i regulirani potoci koji su izravnati, ubrzani i kojima voda tutnja kad padne već više kiše, voda se samo nakuplja, ponekad i sve do grada. Uska grla stvaraju čepove (mostovi, pružni prijelazi itd.), ali to su samo dodatni problemi uz ove glavne.
Prošle godine dobio sam sljedeću e-poruku:
“Prije nekog vremena je napravljena regulacija potoka uzvodno od Reke kroz cijelu općinu Sokolovac. Potok je izravnat i oko njega je uklonjeno sve raslinje te je doslovce pretvoren u ravni kanal za otjecanje voda. U njega se prirodno ulijevaju svi potoci i sa okolnog bilogorskog i kalničkog gorja jer je on najniža točka što je i logično. Uslijed zahvata koji je napravljen kroz općinu Sokolovac ravan kanal koji ima prevelik pad što se vidi i može provjeriti jer je taj kanal većinu vremena prazan i u njemu raste močvarno čak i livadno bilje većinu vremena, a tek u rijetkim slučajevima ima vode u njemu i uopće ga više ne možemo zvati potokom jer to po svom ekosistemu nije. Taj odvodni kanal (potok) ulazi u administrativnu općinu Koprivnica kod gornjeg željezničkog bloka u Reki i dalje je POTOK u svom prirodnom koritu što uključuje raslinje i prirodni tok koji je minimalno 100 godina kako ja imam informaciju iz prve ruke takav! Kod većih oborina voda u potoku u gornjem djelu toka kroz općinu Sokolovac teče ogromnom brzinom zbog prije navedenih grešaka u padu koji je očito prevelik i ravnanju toka koji je opet po mom mišljenju projektantski odrađen bez veze s zdravim razumom. Velika količina vode velikom brzinom ulazi u Reku i u prirodni tok koji prima tu količinu vode, ali ju jako usporava što ima za posljedicu dizanje vodostaja. Kod uskog grla koje je kod mosta prema vinogradima se još dodatno diže vodostaji tako dolazimo do kritične zone milijuna kubika vode koji se pune velikom brzinom, a otječu barem dvostruko sporije. Kada se pređe kritična točka i kod mosta voda probije okolo i poplavi kuću Škvorc Milivojević milijuni kubika zadržanih u Reki kreću u grad. Prvo plave Žlebic pa Starograd pa grad Koprivnicu jer je ionako vodostaj velik. E sad mi rješavamo potok kod mosta u Reki jer je on problem. Pa kako može netko tvrditi da je to problem. Ljudi koji su radili postojeći most bez ikakvih nacrta i projekata su ga napravili po zdravoj logici jer su živjeli tamo i sami ga koristili te nije imao nikakvih negativnih posljedica na tok jer je pravilno dimenzioniran. Isto se odnosi na most u Žlebicu”.
Sigurno je bio neki služeni razlog za regulaciju potoka u području Sokolovca. Znao sam pročitati u lokalnim novinama kako se pokoje polje kukuruza, ili čak livada znala plaviti pa ljudi pozivaju i prizivaju Hrvatske vode da to sprijeće. Ponekad je i to u Hrvatskoj bio razlog regulacijama, ali najčešće je riječ o sustavnom reguliranju kao jedinom rješenju obrane od poplava, erozije i ostalog štetnog djelovanja voda. I dok je to opravdano u naseljima, uz prometnice i industriji, to nema potrebe uz livade, šume, pa čak i poljoprivredi. Ovdje govorimo o prirodnim tokovima, ne o odvodnim kanalima koje treba čistiti. Manje rijeke u pravilu ne zahtijevaju nasipe kao veće pa se to i ne radi osim u iznimnim slučajevima, a često su i regulirane obale svojevrsni nasipi.
U konačnici, da bi se spriječilo plavljenje šuma, livada čak i pokojeg polja, potrošili smo novce za nepotrebnu regulaciju u prirodi koja je štoviše dodatno opteretila vodotok u Koprivnici. Pretrpjeli smo štete. Morali smo sanirati regulirani potok (i održavati ih) i izgraditi jako skupe nove umjetne retencije. Na kraju, opet nismo sigurni, jer iskustvo govori da su poplave u Hrvatskoj se dogodile upravo na područjima gdje je sustav obrane od poplava postojao, ali je kolabirao (npr. pucanje savskog nasipa kod Rajevog Sela) ili su bile uzrokovane već postojećim vodnogospodarskim radovima (npr. na Savi uzvodno od Siska, na Dravi kod Pušćina itd.) i pogrešnim modelima obrane od poplava koji se temelje na građevinskim hidrotehničkim mjerama i zastarjelom konceptu obrane od poplava. I tako u krug idu radovi i troškovi, na radost vodoprivrednih firmi kojima su ovakvi radovi nerijetko jedini izvor prihoda, a našu štetu i trošak. A sve smo to mogli izbjeći,uštedjeti novce! I na kraju opet slijevamo vodu negdje, a to smo imali besplatno u šumarcima joha! Moglo se je onda otkupiti i ta plavljeno polje kukuruza ili livada. To je vrlo uobičajena praksa u Njemačkoj, Austriji i ostali zemljama.
Puno je bolja praksa kao što sam pisao u prethodnom tekstu: Ostaviti da plavi u prirodi da se rasterete rijeke. Usto dobijamo mnogo toga korisnog, o čemu ću tek pisati. Treba se mijenjati i stav prema prostoru, vrednovati više ta biološki značajna područja Zapuštenih poljoprivrednih površina van dohvata rijeka ionako ima. Ponovit ću i kako je u Austriji to sve češća praksa, a oni u alpskim dolinama imaju puno manje prostora nego mi u ravnoj i prostranoj nizini, da otkupe pokoje polje kukuruza i daju rijeci malo više prostora da plave pomalo.
Idući nastavak: Kakve sve gospodarske koristi imamo od očuvane prirode.
Posjetite www.safarek.com