Izložba „Umjetnost kao igra” Zvonimira Lončarića, istaknutoga kipara, slikara, scenografa i animatora održat će se u petak, 1. kolovoza u 20 sati u Galeriji Koprivnica. Izložbu su zajednički organizirali Muzej grada Koprivnice i Galerija ULUPUH u Zagrebu, gdje je bila predstavljena publici u svibnju ove godine. Autorica izložbe je povjesničarka umjetnosti Dorotea Jendrić, medijska djelatnica i samostalna likovna kritičarka.
Više o izložbi Zvonimira Lončarića „Umjetnost kao igra”
Ovom smo izložbom željeli podsjetiti na raznoliko umjetničko djelo Zvonimira Lončarića (1927.-2004.) kao kipara, slikara, crtača, autora scenografija za brojne kazališne pozornice diljem Hrvatske, a nadasve važnoga autora animiranih filmova. On je bio majstor pokretne figure.
Izložba „Umjetnost kao igra” prije četiri mjeseca predstavljena je u zagrebačkoj Galeriji ULUPUH-a u Tkalčićevoj 14, a zajedničkim snagama organizirali su je Galerija ULUPUH i Muzej grada Koprivnice. Podravina kao kraj gdje se velikim dijelom rađala Lončarićeva umjetnost uvijek je bila važan toponim za autora, jednako kao i Zagreb gdje je svoj dom našao uz suprugu, povjesničarku umjetnosti Mariju Planić, kćerku istaknutoga arhitekta Stjepana Planića (1933.-1992.).
U očevu Novigradu Podravskom i danas je Lončarićev atelier, popularni štagalj. Tu je preuređenjem gospodarske zgrade u atelier nastao osamdesetih godina prošloga stoljeća plemenit prostor gdje su stvorene najveće umjetnikove skulpture. U tom su se štaglju kod šutljivoga Lončarića zvanoga Riba, okupljali likovnjaci i prijatelji umjetnosti.
Galerija Koprivnica i Muzej grada Koprivnice uvijek su našli termine da u raspoloživim izlagačkim prostorima pokažu Lončarićevo djelo za umjetnikova života. Marijan Špoljar kao kustos pratio je kiparev rad kad je nastajao, priređivao je izložbe, a napisao je i monografiju Zvonimira Lončarića (nakladnik Grafički zavod Hrvatske, 1990.). Mnogi će se Koprivničanci prisjetili Lončarićevih čovječuljaka i akrobata, kipova na trgu, koji su zadnji put 2003. godine bili izloženi na trgu ispred Galerije Koprivnica.
O Lončarićevim simpatičnim dedekima i babicama, anđelekima i pticama, te o serijama malih plastika i dječjih igračaka pisala je uz tu izložbu i kustosica Draženka Jalšić Ernečić. Makar se čini da o Lončariću sve znamo, puno je toga još neistraženo u obiteljskoj ostavštini. Stoga je i ova izložba u Zagrebu i Koprivnici priređena s jedne strane kao sjećanje, ali i oživljavanje uspomene na veliko djelo istaknutoga kipara od čije se smrti koncem 2014. broji deseta godišnjica.
Od šezdesetih godina do kraja devedesetih stvorio je niz zapaženih animiranih filmova u okviru Zagreb filma. Jednom je bio „slikar pozadine” kako stoji na špici „Surogata” Dušana Vukotića, jedinoga hrvatskoga filma nagrađenoga Oscarom, drugi put kompletan autor animacije i režije.
Na izložbi će se moći pogledati Lončarićevi radovi „1 x 1 = 1″ (1964.), zatim likovno sjajna animacija „Između usana i čaše” (1968.), a vidjet će se i „Bijeg” (1969.), te „Allegro vivace” (1983.). Upravo je te naslove kao vrijedan autorski rad s područja animacije iz arhive Zagreb filma izabrao slikar i animator Pavao Štalter, umjetnikov prijatelj i kolega, Lončarićev suputnik i suradnik još od studentskih dana provedenih na Akademiji primijenjenje umjetnosti u Zagrebu.
Kako su animirani dijelovi filma „Allegro vivace” vidimo i na jedinstvenoj „kući lutaka” čije je pokretne figure Lončarić sjajno iskoristio kao prizore za pojedine scene filma. Zato će se na izložbi u svojevrsnoj „simultanki” moći vidjeti originalna kuća s lutkama koju smo uspjeli restaurirati, a na ekranu projekcija filma kojemu je poslužila kao scenografija.
Posebna je priča umjetnikovo kiparstvo. Kao što je pokretao likove na filmu, pokrenuo je i mnoge kipove, od kojih su dva mogli bismo reći monumentalna, smještena na javnim prostorima u Koprivnici. Mnogi će se prisjetiti da je svojedobno šareni „Pijetao s gazdaricom” gostovao u Zagrebu. Bio je kao vrtuljak postavljen uz zagrebački glavni trg, na putu prema tržnici Dolac, a uveseljavao je mališane tijekom izložbe „Pijetao na Griču”. Kip je trajno smješten ispred Muzeja prehrane u Koprivnici. I danas se ispod kompaktnoga tijela na njegovim poliesterskim obojanim nogama zavrte neka razigrana dječica. Iako, mnogi gledatelji i ne znaju da je skulptura pokretna, da ima taj jednostavni mehanizam i mogućnost vrtnje u krug.
A jedan od simbola ne samo Lončarićeva stvaralaštva, već i hrvatskoga poslijeratnoga kiparstva XX. stoljeća, svakako je vrhunska suvremena skulptura „Pijetla” smještenoga ispred poslovne zgrade koprivničke Podravke. On je od postavljanja 1979. godine tretiran kao zaštitni znak, maskota tvrtke. Spojio je umjetnik pijevca, toga simbola seoskoga dvorišta, budnika i najavljivača zore, šarenoperjastoga ljepotana i ljubavnika s tradicionalnom upotrebom drva u svakodnevnom životu.
Skeletna konstrukcija od letava i oblica visoka je gotovo pet metara. Sve je to zapravo izrađeno veoma jednostavno, podsjetio je umjetnikov sin, arhitekt Stjepan Lončarić, jer slične drvene kolce obično koriste vinogradari. A nalazimo ih i u tradicionalnim drvenim dugačkim kolima kao letvaste „lojtre”, te na starinskim ogradama oko vrtova i okućnica. Sve se to stoljećima gradilo na isti način.
Tako je Lončarić iz svojega neposrednoga okruženja birao poznate elemente drvenih konstrukcija, mogli bismo reći one koje je stvorilo anonimno, pučko tradicionalno graditeljstvo, te je od toga stvorio jedinstveno suvremeno kiparsko djelo u hrvatskoj povijesti umjetnosti. I tu onda imamo posebno poštovanje prema Lončarićevom i Podravkinom Pijevcu. U tome vidimo primjer kako je svakodnevni život pretvoren u umjetničko djelo.
Eto, to je izdvojen primjer kako su vinogradarski kolci i dugačke letvaste stranice drvenih kola u Lončarićevoj interpretaciji stvorili vrhunsku suvremenu skulpturu. Još samo da pijevac ponovo zamahne krilima i repom, neće mu biti ravna na cijelome svijetu.
Dorotea Jendrić