Ako kažete kontaktni sport, na što pomislite? Mi na hrvanje. Ima li kontaktnijeg sporta od hrvanja? Suparnici su u klinču, glava uz glavu i rukama se pokušavaju oboriti na tlo. Horor scenarij, ako pitate Capaka, Markotić, Božinovića i ekipu, u kontekstu koronavirusa. Kao i sve sportove, korona je sasjekla i hrvanje.
Porazgovarali smo s Ivanom Lončarićem, trenerom u Hrvačkom klubu Podravka, ali i dugogodišnjim hrvačem koji je nanizao mnoge uspjehe. Njegovo hrvanje je sada već jedno duže vrijeme u poluaktivnom stanju, prvo zbog ozljeda, a sada i zbog pandemije.
Imao je u planu vratiti se ove godine aktivnom hrvanju, no koronakriza i njega je odvojila od strunjače i natjerala na prilagodbu. Ulogu trenera u klubu obnaša još od ljeta 2013. godine kada se uključio kao pripomoć u naprednu grupu, da bi nakon godinu dana zadobio povjerenje Kluba i od tad, usporedno s aktivnim hrvanjem, obavljao trenerske zadaće.
Raspitujući se o Ivanu, nekoliko ljudi reklo nam je da je Ivan bio strašan talent predodređen za najviša postolja, no na tom putu jako su ga sputale ozljede.
Može li se reći da su te ozljede spriječile da postigneš više?
Svaka ozljeda te odvoji barem na kratko od primarnog treninga, a samim time gubiš vrijeme za napredak. Ozljede su u 99 posto slučajeva krajnji rezultat neprimjerenog načina treniranja, ali većina sportaša i trenera to prepisuje lošoj „sportskoj sreći“ i ne analiziraju zašto im se neka ozljeda dogodila. Kada se baviš natjecateljskim sportom kroz karijeru puno toga prođeš, a posebice ukoliko se radi o nekom kontaktom sportu. Mogu sa sigurnošću reći da je drugi veliki problem neadekvatan odmor od treninga te ubrzana ili čak polovična rehabilitacija nakon određene ozljede. Naš natjecateljski karakter i sportsko htijenje za što brži povratak na borilišta nas košta nepovratnog vremena odnosno ponavljaju nam se, u većini slučajeva, iste ozljede te provodimo puno više vremena na oporavku nego što bi to trebali.
Što bi izdvojio kao svoje najveće sportske uspjehe?
Moj najveći uspjeh je svakako 5. mjesto na Europskom prvenstvu, sada već davne 2008. godine u Košicama. Te godine sam na svim kontrolnim turnirima reprezentacije završio na postolju te pokazao potencijal za nešto više, no prevelike želje su nas usporile i zaredale su se ozljede. Svoj drugi veliki rezultat ostvario sam u prvoj godini seniorskog staža na Prvenstvu Mediterana gdje sam 2010. godine u Istanbulu osvojio 3. mjesto.
Žališ li za ičime u pogledu hrvanja, uspjeha i rezultata?
Imao sam previše grešaka koje su mi bile škola. Bilo kako bilo, gledam prema naprijed te pokušavam to iskustvo i znanje prenositi na mlađe naraštaje i izbjeći loše stvari s kojima sam se ja susretao u mlađim danima.
Koliko odricanja zahtijeva hrvanje?
Svaki natjecateljski sport zahtijeva puno odricanja. Ne omalovažavam niti jedan sport no stavimo li na papir rezultate testiranja svih sposobnosti, obilježja i karakteristika vrhunskog hrvača te usporedimo s rezultatima nekih vrhunskih sportaša iz drugih disciplina, doći ćemo do vrlo jasnog odogovora na ovo pitanje. A onda moramo još i spomenuti onaj dio da hrvanje spada u sportove gdje postoje težinske kategorije. Hrvanje treba totalni sportski režim života, inače si prosječan.
Tko te oblikovao u hrvača kakav si danas, ima li ljudi koje bi želio spomenuti?
Kroz godine treninga i priprema, što klupskih što reprezentativnih, prošao sam dosta trenera no za oblikovanje sportaša su najzaslužniji oni koji rade s njima od samog početka. Kod mene su, recimo to tako „kamen temeljac“ postavili Saša Šprem, Vedran Blažeković te Miroslav Mihalec.
Kada bi te netko pitao, zašto bi preporučio hrvanje?
Dobro je poznato da hrvanje nosi titulu bazičnog sporta. Prilikom višegodišnjeg razvoja malih sportaša, u hrvanju program treninga se mijenja iz godine u godinu u skladu s njihovim mogućnostima i sposobnostima. Krećemo od univerzalne sportske škole gdje su sve aktivnosti u funkciji cjelokupnog razvoja djeteta (fizičkog, kreativnog, emotivnog, kognitivnog itd.) te poticanja optimalnog razvoja motoričkih potencijala djece u dobi od 4 do 7 godina. Za djecu nižih razreda radi se inicijacija djece (višestrani razvoj) te ih se polako upoznaje sa hrvačkim sadržajima kroz igre, dok se za one starije to produbljuje odnosno odrađujemo osnovnu hrvačku obuku te ih upoznajemo sa osnovnim modelima vježbanja (dio atletskih treninga, klasične vježbe snage, tehnike olimpijskog dizanja i sl.).
Kako koronavirus utječe na Hrvački klub i članove kluba?
Svakako nepovoljno, teško je održavati kontakte no borimo se kao i uvijek. Sastavljamo programe rada za period u kojem se nalazimo te im dostavljamo u video i pismenom obliku, uz to bilo je nešto i online treninga preko Skypea. Dosta je je teško držati taj neki kontinuitet jer klincima je ionako previše tih ekrana i interneta s obzirom da se sada sve vezano uz školu odvija na taj način.
Misliš li da će se sport vratiti u normalu?
Zaustavile su se sve lige, sva prvenstva, došlo je čak i od odgode OI što mi je bilo nezamislivo. Bit će ovo dugotrajan proces.
Kako netreniranje utječe na mlade sportaše, na mlade hrvače? Kakve su njihove reakcije na novonastalu situaciju?
Po meni je ovo najgore moguće stanje za djecu. Djeci je glavna zadaća da se kroz djetinjstvo igraju, skaču, trče, penju se, odnosno da se kroz njihovu senzibilnu fazu razviju u zdravog, spretnog i sposobnog adolescenta, a ne da budu zatvoreni u zidanim kavezima i prikovani uz sva čuda tehnologije. Tako zaostaju u razvoju te razvijaju sve moderne oblike bolesti (loš imuni sustav, alergije, pretilost, ravna stopala, problemi s iskrivljenom kralježnicom itd.). Jednom kada prođe to vrijeme u kojem trebaju dostići svoj potencijalni maksimalni razvitak svih tjelesnih sposobnosti, kasnije je to gotovo nemoguće dostići. Ima ona dosta puta korištena izreka i ja mislim da je zaista tako – u zdravom tijelu zdrav duh.
Koliko posvećenosti traže mladi hrvači od tebe kao trenera?
Grupe su nam brojčano dosta velike u odnosu na veličinu dvorane i radimo pojedinačno, što se trenera tiče, ali pokušavam uvijek svima biti posvećen podjednako. Naravno, uvijek ima izuzetaka kojima je potrebno malo više pažnje te ih je potrebno animirati na dodatne načine.
Jesu li Podravci talentirani što se tiče hrvanja?
Talenta ima svugdje i za svaki sport, pa tako ima i u hrvanju. Ali, teško ih je zadržati u hrvanju do nekog starijeg uzrasta s obzirom da se radi i teškoatletskom sportu, a isto tako i zbog opširnog školskog programa. Suočavam se sa situacijama da mi djeca u osnovnoj školi imaju sedam sati nastave s 1-2 predsata što u krajnjem slučaju dovodi do toga da mi kasne na popodnevni trening, a da ne pričam u kakvom mi stanju tada dođu na trening nakon cjelodnevne nastave i neadekvatnih obroka.
Što misliš, do kakvih bi promjena moglo doći i kako bi moglo izgledati hrvanje u razdoblju koje je pred nama, pošto je ono kontaktni sport u punom smislu te riječi?
Teško je sada išta predvidjeti i samo vrijeme će pokazati svoje. Kontaktnim sportovima će svakako trebati najduže vremena da se vrate u neko koliko-toliko normalno stanje.
Kakvi su tvoji planovi za budućnost? Nedavno si stekao titulu prvostupnika na KIF-u, vidiš li se u trenerskom poslu i narednih godina?
Neki konkretni planovi će se postaviti kada krenu natjecanja. Trenutno smo usmjereni na što bolju fizičku pripremu i kada se stanje unormalizira i uslijedi povratak u dvoranu pretočit ćemo to na strunjaču te brušenje hrvačke forme. Što se tiče trenerskog posla, svakako namjeravam ostati na tom polju i nastaviti podučavati mlađe generacije o jednom od najstarijih olimpijskih sportova.
