Kada spomenemo patronažne sestre, što vam prvo padne napamet? Većina prvo na što pomisli je njihova velika pomoć majci nakon poroda. No, patronažne sestre puno su više od jednog posjeta novopečenoj mami ili bilo kojem korisniku.
Patronažna sestra je medicinska sestra, visokoškolovana medicinska sestra, profesionalac, dobar duh obitelji. To je djelatnost koja se odvija u obitelji i zajednici uz maksimalno sudjelovanje korisnika.
Patronažna skrb ima duboke povijesne korijene, a sve je krenulo kada su se pacijenti otpuštali kući, a o njima kasnije nije bilo nikakve povratne informacije. Nažalost, pacijenti su znali loše završiti, pa su tadašnji doktori poslali bolničare u obilazak.
Patronažnu skrb može primiti bolesna i zdrava osoba, surađuju s brojnim drugim stručnim suradnicima, poput pedijatra, ginekologa, domova umirovljenika, zavoda za javno zdravstvo, zavoda za socijalnu skrb i doktora opće prakse. A jedan od glavnih ciljeva je unapređenje, zaštita i čuvanje zdravlja, sprečavanje bolesti te pomoći unaprijediti kvalitetu života.
Kako danas izgleda ova djelatnost približila nam je patronažna sestra Martina Sabolić Ružić koja nam je objasnila kako izgleda jedan radni dan patronažne sestre, što uopće znači biti patronažna sestra i koliko ona znači za jednog korisnika ili obitelj.
– Danas jedna patronažna sestra ima u skrbi jednu cijelu zajednicu, znači bez obzira na novorođenčad, dojenče, školsko dijete, adolescenta ili zdravu osobu. Mi smo prije svega primarna zdravstvena djelatnost koja brine o zdravlju, očuvanju zdravlja, educiramo ljude i tu smo da se spriječe bilo kakve poteškoće – ističe odmah na početku Martina.
Na području Koprivničko-križevačke županije ukupno je 23 patronažnih sestara, dok ih ispostava u Koprivnici broji desetak. Njihov radni dan započinje u sedam sati ujutro.
– Okupimo se u zajedničkom uredu, imamo jedan kratak sastanak do pola sata, i tada dogovaramo i planiramo dan. Svaka od nas u skrbi ima više od pet tisuća stanovnika i ima svoj teren. Recimo, ja sam zadužena za cijelo Prekodravlje, znači; Gotalovo, Gola, Otočka, Novačka, Ždala, i dio centara Koprivnice te Miklinovec – priča.
Sestra Martina kaže kako ona odmah ujutro voli posjetiti novorođenčad, a nekad zna i cijeli dan posvetiti samo njima.
– Prvo volim otići kod novorođenčeta. Dok sam svježa, pa nekad znam i po cijeli dan posjećivati samo njih. Također, kombiniramo teren tako da ne trošimo puno na put, da možemo biti više vremena u obiteljima i da odradimo što više unutar zajednice – objašnjava nam, ali ponovno naglašava kako je sve stvar dogovora i planiranja što je za ovakvu vrstu djelatnosti jedna od ključnih stvari.
Također, jedna od najvažnijih stvari je voljeti i živjeti poziv koji si odabrao da radiš cijeli život. Upravo to i radi Martina.
– Od malena sam htjela biti medicinska sestra, moji su svom silom htjeli da ja to ne budem, ali eto dan danas živim taj poziv. Prije toga radila sam u bolničkom sistemu u intenzivnom liječenju i sad je to totalno drugačija priča. I jako sam sretna tu gdje jesam, ali ono što ja volim, volim pomoći nekome. Nema ljepšeg osjećaja nego dok je netko star, nemoćan i bolestan, a koji nažalost nema obitelj ili nekog bliskog, dobije skrb koju treba – objašnjava.
Kaže kako su novorođenčad i dojenčad te trudnice jedna od najsvjetlijih točaka u poslu, no jako joj je važna i komunikacija s korisnicima.
– Jako mi je bitna i reakcija obitelji na mene, u ovih sedam godina od kad sam ovdje nikad nitko mi nije rekao da ne želi patronažnu sestru. Ono što vam ja nisam spomenula je to da patronažnu sestru ili uslugu patronaže može bilo tko tražiti, svaki građanin. Oni misle da moraju biti bolesni, ali ne, svaki građanin može tražiti – priča.
Također, bitno je i povjerenje s pacijentom.
– Njihove tajne ne prenašamo ni članovima obiteljima i baš zato imamo čvrsti odnos. Zna mi se desiti ako ne odem u neku obitelj dva mjeseca te bakice i djedice jedva čekaju da popričaju samom, kažu mi sve od trenutka kad smo se zadnje vidjeli – govori kroz smijeh.
Upitali smo ih kako biraju posjete, je l’ postoji neki kriterij po kojima biraju kamo idu prije ili biraju same.
– Posjete se rade po potrebama, ali postoji i zakonski dio koji se mora ispoštovati. Kod kroničnih bolesnike sve ovisi po potrebi, volim surađivati s liječnicima, medicinskom sestrom i kućnom njegom. Sve je dogovorno – priča.
Dotakle smo se i onog teškog dijela ovog posla. Nažalost, puno ljudi još uvijek živi od minimalne penzije, djeca žive svoj život. Upravo zato treba napraviti dobru procjenu, a to rade upravo one.
– Budući da ja uđem u njihovu kuću, vidim njihov socijalni status, njihovo psihološko stanje, odnose, razgovaram s njima te tako napravim procjenu – objašnjava.
Većina patronažnu djelatnost mijenja s kućnom njegom, no to su dvije različite stvari. Upravo ova procjena razlikuje ove dvije djelatnosti.
I za sam kraj, sestra Martina podijelila sam je jednu anegdotu koju je doživjela prije nekoliko godina.
– Kada sam tek došla u patronažu bio je jedan kongres na kojem sam kroz prezentaciju željela predstaviti da moji pacijenti u Ždali pričaju mađarski. Oni su se jako trudili oko mene da ja naučim jezik, međutim nije baš išlo. Često kad sam došla u kuću oni bi mene pozdravljali na mađarskom jeziku, uvijek su bili srdačni i veseli, a ja sam bila oprezna jer nisam znala što oni pričaju između sebe. I tada sam ja odlučila napraviti jedan kongres u kojem je bilo prikazano kako izgledan jedan susret s obitelji. Bila je jedna gospođa i njen zet i onda smo mi krenuli u razgovor, ja sam nju pitala na hrvatskom, gospodin je prevodio mađarski i ona je meni na mađarskom odgovarala. To je bilo jako simpatično jer većina nas ne zna mađarski, a ono najbolje od svega, oni i dan danas dok dođem pričaju mađarski – prisjeća se kroz smijeh.
Možemo se složiti kako je ova djelatnost uistinu poziv, njihovo radno vrijeme ne traje osam sati, već 24 sata. One znaju što je bol, sreća, teška situacija, one su tu da popričaju s korisnicima, da im pružaju riječ utjehe ili stave osmijeh na lice, a prije svega tu su s ostalim zdravstvenim djelatnicima da očuvaju njihovo zdravlje.
