Intervju s Pavlom Gažijem, dobitnikom javnog priznanja počasnog građanina Koprivnice, izvorno je objavljen u Koprivničkom godišnjaku. Gaži je bio dugogodišnji direktor Podravke u vrijeme kada se ona razvila u modernu prehrambenu industriju, a javno priznanje dobio je zbog cjelokupnog doprinosa gospodarstvu Koprivnice i Podravine.
“Imao sam prste posvuda, i negdje je dobro da se moji planovi nisu ostvarili. Bio sam više intrigant, pomno sam slušao i davao ljudima prostora da imaju svoje ideje. Čim sam više slušao, bolje smo radili.”
Tako na svoju ulogu u Podravki gleda Pavle Gaži, Koprivničanac koji je na čelu te tvrtke proveo 21 godinu. Koliko god on prizemljivao svoju ulogu u razvoju te tvrtke, pa samim time i cijele Koprivnice, činjenica je da je u njegovo doba počeo strelovit uspon od skromne barake do moderne prehrambene industrije.
Slušajući kako danas prebire po svojim sjećanjima jasno je da nije samo Podravka ta u kojoj je imao “prste posvuda”. Bilo to gospodarstvo, obrazovanje, umjetnost, sport, kultura, gotovo da nema područja života Koprivnice u koje 92-godišnji Pavle Gaži nije unio dio sebe, dodao nešto, tražio sastojak koji će ga poboljšati, smišljao recept bolji od dotadašnjeg. Zato mu je, povodom ovogodišnjeg Dana grada Koprivnice, dodijeljeno javno priznanje počasnog građanina Koprivnice – simboličan naslov za čovjeka koji je prožet Koprivnicom, a Koprivnica je protkana njime.
Prije 20-ak godina dobili ste Nagradu za životno djelo, sada ste proglašeni i počasnim građaninom Koprivnice. Što Vam znači ta nagrada?
Dao meni netko titulu građanina ili ne, ja to jesam. Živim ovdje veći dio života, iako sam živio i drugdje, s njim dijelim dobro i zlo, veselim se i žalostan sam, ovisno o njegovim uspjesima.
Imali ste priliku živjeti u Koprivnici sredinom 20. stoljeća, a živite u njoj i danas, u 2019. godini. Je li uopće moguće, i na koji način, usporediti grad u ta dva razdoblja?
Pitanja kada je bilo bolje, sada ili nekada, su blesava. To je neusporedivo. Ne može se uspoređivati doba Matije Gupca ili bana Jelačića s modernim životom i modernim gradom, sve je otišlo naprijed. Naš grad je star, ali je dokazao u posljednja dva stoljeća da je vitalan u svakom pogledu. Kada sam živio i radio ovdje, smatrao sam da nezadovoljstvo stanjem gura čovjeka naprijed, prvenstveno nas u Podravci, ali i u gradu. Koliko se toga u Koprivnici događa… Mladi koji stoje iza tih projekata, kada to čovjek gleda, dobiva sliku o Koprivnici u kojoj sve bruji, vrije, u kojoj je život buran. Koliko se toga gradi, radi, to je nevjerojatno za mene.
Kakva je bila Koprivnica vašeg djetinjstva i mladosti?
Živjelo se teško, siromašno, ovako, onako… To je za povjesničare. Ja se sjećam fragmenata života. Mali ljudi, šnajderi, obrtnici, bilo ih je jako puno… Grad je bio živahan, imali smo dva-tri prodavača koji su sa sobom nosili cijeli dućan, stajali na vrelom suncu i prodavali, hvatali balavce kao što sam bio ja, koji sam držao mamu za ruku i tražio je da mi kupi ovo ili ono. Išao sam s majkom na plac. Sjećam se da je, budući da nije bilo papira ni škarnicla, uzela dva velika zelena lista od cvjećara i u njih stavila putar, sir i druge namirnice. To je bilo tako lijepo, ekološki prezentirano, a o tome tada nitko nije ni razmišljao. Da se sada toga netko sjeti i tako prodaje domaće proizvode, mogao bi ih prodavati za upola više. Plac na glavnom trgu bio je jako živahan, selo je prodavalo svoje proizvode skoro na vagone, nisu imali prilike da na sitno gube vrijeme. Sjećam se da sam za dva jaja dobio dvije cigarete za svog starog. Trgovac, lukav je bio, stavio je i jedan bombon jer je vidio da ja odabirem trgovca od kojega ću donijeti cigarete. Nedjeljom su djevojke imale priredbu u štagljima, trebalo je dati pola dinara ili dinar za to pa smo se švercali. Tijekom ferija se išlo sa stokom na pašu, nije se išlo na more. Neki s krdom svinja, drugi goveda… Fakini su krali mlinaru jabuke iz vrta pa pobjegli, a mlinar je došao do mene. Trebao je nekoga istući i ja dobio batine, a nisam kriv. Naučio sam, drugi puta bjež!
Dio života proveli ste u drugim gradovima pa i u inozemstvu. Jeste li se unatoč tome smatrali Koprivničancem?
Uvijek sam se smatrao Koprivničancem, čak i kada nisam živio u svom gradu. Kao obitelj bili smo dosta povučeni, konzervativni, no ipak smo sudjelovali u tom burnom životu. Smatram da sam dio grada.
Bili ste direktor Podravke 21 godinu, došli ste u vrijeme kada je bila praktički neprimjetna lokalna pekmezara?
Podravka ne da je bila mala, nego je nitko nije ni zamijetio, pa ni ja. Moj otac je poznavao braću Wolf, vlasnike te male pekmezare, za koju ja nisam ni znao niti sam jeo njezine proizvode. To nije bila ni pekmezara, to je bila baraka na uglu. Preko puta su bila tadašnja vojna skladišta, to je ono što je današnja Podravka. Zaposlenici nikada nisu došli doma prije večeri. Od 6 do 14 radili su u tvornici, a od 14 do 18-19 su strugali ciglu, čistili, probirali što je bilo dobro, i od tih se elemenata gradila Podravka. Kolika je to žrtva bila.
Imali smo direktora Mucka, bio je slastičar po zanatu. Od njega sam mnogo naučio o tome kakav odnos mora biti između ljudi, čovjek s čovjekom, bio je divan s te strane.
Ja sam imao prste posvuda, i negdje je dobro da se moji planovi nisu ostvarili. Bio sam više intrigant, pomno sam slušao i davao ljudima prostora da imaju svoje ideje. Čim sam više slušao, bolje smo radili. Kada danas mjerim zasluge, mislim da najveći dio njih pripada radnicima i radnicama Podravke. Zato ću svoje hvala uputiti svojim skromnim sugrađanima s kojima sam podijelio sve ono što nam je naš grad pružio.
Radili ste i sa Zlatom Bartl, kojoj se pripisuje kultna Vegeta?
Sa Zlatom sam izvrsno surađivao i slagao se. Da stvar bude smješnija, ona je s drugima bila na ti, a sa mnom na Vi. Samo se mene bojala, druge nije slušala. Muški su se nje bojali, a ja sam bio picajzla, kada je sve bilo gotovo i kada je došla k meni u kancelariju, znao sam da je vesela jer je završila s poslom, a onda bih joj rekao, nisi završila, još treba toj Vegeti koji vitamin. Za sedam dana ga je pronašla, B kompleks. Prvo sam inzistirao na povrću, osobno sam volio celer. Vegeta nije samo celer i glutaminat. Nije ju bilo teško napraviti, ali prodati! Tu su u marketingu bili majstori, uspjeli smo je plasirati od Đevđelije pa do Kranja. Direktor iz Zagreba, pazite, to da sam napravio ja ili neki drugi seljaci, ali netko iz Zagreba… Bacio joj je na stol preko dostavljačice 500 tisuća nagrade. Ali, zaboravio je na ceremoniju, a Zlati je bilo itekako i do ceremonije.
Koji su, po Vašem mišljenju, današnji ključni projekti uz koje Koprivnica može napraviti još korak naprijed?
Pitanje je pruge i autoceste. Tu sam jako u strahu da ćemo neke stvari ostaviti iza sebe i da će nam se dogoditi nešto nepopravljivo. Pametni političari su se prodali i dogovorili nešto, ne znam gdje su naši političari u saboru da to naprave i da dobijemo cestu i prugu. U moje vrijeme elektrificirali smo prugu do mađarske granice u dvije godine, a sada se već 20 godina priča o drugom kolosijeku pruge i ništa se nije napravilo. Danas nema dogovora, ne drži se do svoje riječi, to je tragično. Podravci se u tome svemu baš i ne snalaze. Moramo voditi bitke, ne na poljanama, nego za budućnost.
Problem je i obrazovanja. Danas ne možete dobiti krovopokrivača, da ne govorim i za ostale struke. Mnogo je strukovnih potreba, a sve to apsorbira Europa i oni ne ostaju nama. Obrazuju se ljudi za zanimanja koja ne traže ni vani, a nemaju ni kruha u svojoj domovini.
