Marina Dvorski od srednje škole ima sklonost prema umjetnosti. Krenula je s olovkom, sa slikama crno bijele tehnike. Tada su ljudski lik i životinje bili glavni motivi. Kako kaže, čučalo je i čučalo, dok se životne kockice nisu poklopile. Udaja, obitelj, djeca, kuća i posao – sve je bilo ispred osobnih želja. No, konačno je ukrala malo vremena za sebe.
Godine 2007. upisala je školu slikanja i crtanja kod Ivana Lovrekovića u Koprivnici. Dok je u naivnoj umjetnosti sve dopušteno, uspoređuje M. Dvorski, ona teži realizmu.
– U crnoj-bijeloj tehnici lakše je dobiti trodimenzionalnu sliku nego u boji. Za realizam je potrebno biti dobar crtač nakon čega je važna igra svjetla i sjene. Primjerice, da bi konj bio konj, mora mu se vidjeti svaki mišić – priča nam.
Teško je uopće usporediti prve radove s onima koje stvara danas, napominje. Druga priča. Rad, rad i samo rad. Uspjeh mora doći.
– Ove sam godine u Austriji, u Grazu, trebala imati vlastitu izložbu. Međutim, koronavirus je napravio svoje. Mislim kako ove godine od toga neće biti ništa – govori.
Dok neki slikanje shvaćaju kao hobi, ona je željela postići nešto više. Članica je Likovne sekcije Podravka 72 te predsjednica Likovno-kreativnog centra Koprivnica s kojim je organizirala razne tečajeve i radionice. Dosad je imala 13 vlastitih izložbi, a svoje radove prikazuje i u sklopu aktivnosti udruga te sudjelujući u likovnim kolonijama.
– Slikanje mi je trebalo biti ispušni ventil, odmor u trenucima kada me nešto muči, recimo. Međutim, nije baš tako. Kako bi se nešto napravilo, važno je biti koncentriran, ne rastresen. Nema na silu. Ipak, ja to volim. Živim za svoje snove, zamišljam kako ću jednoga dana imati malu prodajnu galeriju. Ne moraju samo akademci imati školu slikanja, iako zasad još nisam radila na tome. Trenutno jednostavno imam druge obaveze – priča M. Dvorski.
Njezine su ruke na temelju kreativnosti stvorile više od 300 slika. Isprva se oslanjala na suhi pastel, dok danas slika tehnikom ulja na platnu te špahtlom. Sakralni elementi, mrtva priroda, lovačka tematika ili pejzaži samo su dio motiva koji krase tuđe, kao i zidove njezina doma u Reki.
U planu je, dakle, izložba u Austriji, što joj ne bi bilo prvo inozemno iskustvo jer je zajednički već izlagala u, primjerice, Crnoj Gori. No, ova bi bila samostalnog karaktera, posebno ostvarenje na mnogo većoj pozornici, pred europskom publikom.
