Već s prvim koracima ulaska u skromnu kućicu sedmeročlane obitelji Pendelj, osjećamo toplinu doma, čuje se dječja galama, igra, veselje. Smijeha i pjesme ne nedostaje, iako ih život nije mazio i nemaju ni blizu onoga što imaju njihovi vršnjaci.
Majka Martina sjedi na kauču i plače kad sluša svojih petero mališana kako nam odgovaraju što bi željeli za Božić, a oni ju grle i pitaju zašto joj idu suze.
Složna je to obitelj, sve bi dali jedni za druge, dijele i zadnju kockicu čokolade ili ju spreme za sutra. Idu dan po dan. Trude iz sveg srca, kako najbolje znaju i uče djecu najvažnijim životnim vrijednostima – kako pomoći jedni drugima i biti sretni ljudi.
Zbog korone ostali bez prihoda
Iako ga život ni inače baš nije mazio, do prije dva tjedna Ivan Pendelj uspijevao je koliko-toliko brinuti o svojoj velikoj obitelji. Svakog bi tjedna, barem tri puta, odlazio na sajmove u obližnje gradove na kojima bi prodajom rabljene i popravljene tehničke robe, priskrbio koju kunu za hranu i najosnovnije im životne potrebe.
– Ponedjeljkom sam išao u Koprivnicu, četvrtkom u Bjelovar, a petkom prodavao u Križevcima. Prije dva tjedna bio sam posljednji put na sajmu, a onda su zbog korone sve zatvorili – priča nam Ivan kojeg smo posjetili u njihovom skromnom domu u Tremi, desetak kilometara od Križevaca. Bez prihoda koje je barem tri puta tjedno u kuću donosio kao glava obitelji, još se teže krpa kraj s krajem. Situacija je izvanredna, krizna, a došla je u najnezgodnijem mjesecu u godini, prosincu, kad bi svojoj obitelji rado ponudio na stolu nešto više od kruha i prežgane juhe, a djeci ispunio barem koju od skromnih želja koje kao i sva djeca, imaju.
Jeli prežganu juhu i živjeli bez struje
Obitelj Pendelj trenutno preživljavala isključivo na račun dječjeg doplatka koji prima majka Martina i mjesečno iznosi 2700 kuna. Od tog iznosa prvo se podmire troškovi režija na koje otpadne i do 1200 kuna. S ostatkom preživljavaju do iduće uplate.
Ivan i supruga Martina u Tremu su doselili pred sedam godina. Poluruševnu kućicu kupili su tada za 60 tisuća kuna.
– Vlasnica je za nju prvo tražila 100 tisuća, a onda se, kad je vidjela da smo ozbiljno zainteresirani i koliko će nam biti teško prikupiti novce, predomislila pa nam je smanjila cijenu. Uspjeli smo u tri godine isplatiti rate koje smo obećali. Bilo nam je posebno teško tih godina nismo imali ni za poštenu hranu pa se često dogodilo da smo tri put na dan jeli prežganu juhu. Da stvar bude gora, na kući je postojao dug za struju od 4300 kuna pa smo prvih šest mjeseci dok to nismo podmirili, živjeli uz svijetlost svijeća – prisjetio se Ivan.
Kupnjom kuće došli su im bolji dani
Uvjeti su se od te 2012. kada su on, supruga i troje djece uselili u kuću popravili, no daleko su još uvijek od poželjnih i normalnih uvjeta za život. U međuvremenu se i njihova obitelj povećala za dva člana pa ih je danas, kad sjednu za improvizirani stol u prostoriji koja je i kuhinja i blagavaonica i dnevni boravak, ukupno sedam.
Marija Elena (3), Manuela (6), Ivan (10), Ana Marija (11) i Emanuel (14) skromna su i zadovoljna djeca koja sve što imaju složno dijele.
Tri su đaka, dok je šestogodišnja Manuela polaznica male škole. Na nastavu odlaze uz pomoć Udruge Maslačak.
Roditelji Ivan i Martina oboje su nezaposleni. Ivan je izgubio posao pred puno godina kao tehnološki višak, no spretan je majstor pa se prihvatio popravka i prodaje rabljene tehničke robe što je do sada funkcioniralo. Dok nisu imali svoj krov nad glavom, prošli su sito i rešeto. Stvari su krenule nabolje kupnjom kućice jer su ovdje svoji na svome i nitko ih odavde ne može istjerati.
– Bilo je tu puno posla. Očistili smo okoliš, sagradili kupaonicu, danas imamo dvije sobe i ovu prostoriju koja nam je sve. Teško je jer sve što imamo ode na režije koje se moraju platiti, a onda su odmah iza toga djeca. Za njih moramo imati, barem za kruh i mlijeko, dnevno nam odu tri kilograma kruha i dvije litre mlijeka. Da bi se prehranili hranimo i sitnu živinu. Snalazimo se kako znamo – priča Ivan kojem su najveća nagrada za odricanje i trud vesela lica njegove djece, a uvjerili smo se i sami da u ovoj kući puno toga nedostaje, ali ljubavi nikako.
Djeca su složna
– Srećom, djeca nisu zahtjevna, skromna su, dijele sve što imaju, evo sad su prije nego što ste došli podijelili čokoladu. Ova najmanja svakome je dala kocku, nema kod njih to je moje, ovo je tvoje. Ako ostane čokolade, spreme u kutiju i imaju za sutra – objašnjava Ivan te dodaje kako je četrnaestogodišnji Emanuel, svojim rukama obitelji priskrbio elemente i sudoper.
– Cijeli dan je susjedu koji renovira kuću čistio ciglu. On je htio ovo baciti, a Emanuel je rekao ne morate mi ništa platiti nego mi dajte kuhinju, tako je zaradio elemente – ponosno objašnjava otac.
Planova za obnovu kućice ne nedostaje. Ne manjka ni znanja jer Ivan je majstor koji se razumije u puno toga, ali nedostaje mu građevinskog materijala.
– Sve što dobijemo potrošimo na hranu i režije i tako rijetko kad imamo koju kunu viška za materijal, a puno je toga dotrajalo, od ulaznih vrata, pa do prozora koji pušu na sve strane – veli Ivan.
U zimskim mjesecima velika su stavka i drva za ogrjev kojih im je trenutno ostalo dva do tri metra. Do proljeća će se nekako provući uz pomoć susjeda koji im rado priskoče u pomoć kakvim ogrankom koji im je viška.
Korona je poremetila i svakodnevne dječje obaveze pa Emanuel od petka nastavu sluša od kuće, online, dok Ivan i Ana Marija još uvijek fizički odlaze u školu. Organizacija nastave online nije baš jednostavna jer tablet koji je zadužio u školi može samo tamo i koristiti. Doma se snalazi preko mobitela, tatinog, čija se baterija često isprazni.
U školu idu s veseljem i sami se spremaju
– Uveli smo kućni internet zbog škole jer ne mogu djeca stalno ići kod susjeda, a moraju biti stalno u toku s zadacima koje im šalju učiteljice – objašnjava Ivan te dodaje kako djeca uvijek s veseljem čekaju kombi Udruge Maslačak da ih odveze u školu.
– Nemamo problema da se nekome danas ne ide. Emanuel se digne sam, već u šest sati i sprema se. Zna si već spremiti doručak, podgrije mlijeko, ispeče si jaja, pojede, sve to prije nego dođe kombi po njega – objašnjava otac koji je nedugo u šumi ozlijedio mišić, a Emanuel mu je automatski postao desna ruka.
– Dio poslova odmah je preuzeo na sebe. Gledam da to uvijek budu neki lakši zadaci, neću mu dati piliti drva motornom pilom, ali nosi drva, nahrani živinu ili im počisti…radi kućanske poslove – objašnjava.
Najviše im treba građevinski materijal
Na pitanje što im je trenutno najpotrebnije, njih sedmero je suglasno.
– Grede, cigle, šljunak, pijesak…materijal za tu jednu sobu koju bi nadozidali. Trebamo još jednu ovakvu prostoriju gdje bi bili dečki, a u drugoj cure. Ja spavam u blagavaonici, a supruga s curama. Ova jedna prostorija u kojoj smo preko dana nam je sve – priča Ivan dok sjedimo za dva mala stolića, improviziranom blagavaonskom stolu za njih sedmero, tako da bi obitelji blagovaonski stol i stolice bili od velike koristi.
Nevolje ih u životu ne zaobilaze pa im se pred koji dan pokvarila perilica rublja, a večer prije naše posjete i televizor. Frižider ni nemaju, nego samo manju škrinju, pa se kad im nešto u nju ne stane, snalaze kod kumova, gdje skladište ono što im treba.
– Snalazimo se, dajem maksimum od maksimuma. Puno nam znači pomoć koju nam Crveni križ donese u paketima. Iako smo korisnici Crvenog križa, ne primamo socijalnu pomoć, ne pristajem na njihovu pomoć da bi im prepisao kuću pa da ju država uzme za neku sitnu zajamčenu pomoć od par stotina kuna. Mi smo krvavo došli do te kuće, stvorili smo si krov nad glavom, promijenili smo i krovište, radio sam kod jednog čovjeka pa smo dio kompenzirali, nešto mi je poklonio…ne želim da djeca ostanu bez svega zbog tih malih novaca – kaže Ivan koji dodaje da mu je uvijek lakše dati nego tražiti, ali zbog korone je trenutno u bezizlaznoj situaciji.
– Nemam kamo ići prodavati i to baš u dane kad najviše treba – razočarano će.
Skromne dječje božićne želje
Petero mališana željno je svega, ali tek rijetko što traže od svojih roditelja. Što bi željeli dobiti od Djeda božićnjaka, koji ovih dana pojačano koristi svoje uši, pitamo. Na prvu su skromni. Žele tek slatkiše, no na koncu ipak sramežljivo izgovaraju želje koje se ne razlikuju od njihovih vršnjaka.
Emanuel je poželio tablet kako bi mogao samostalno odrađivati školske zadatke, Ivan dron, Ana Marija je na prvu poželjela crvenu božićnu haljinu i plesne cipelice, ali onda se predomislila jer bi joj mobitel ili tablet ipak bili od veće koristi. Dvije najmanje članice obitelji poželjele su igračku i slatkiše.
Mama Martina sve je slušala i promatrala suznih očiju, a kad su djeca primijetila da joj niz obraze klize suze, poletjeli su joj u zagrljaj.
– Koliko god nam je teško, mi smo složni, a kuća je puna ljubavi. Teško mi je kad me nekaj prose, muža nema doma, a ja nemam to što traže. Srce mi se para. Ipak, učimo ih da jednog dana kad odrastu ne bude jedan sit, a drugi gladan, nego da se međusobno moraju pomagati – pojasnila je majka Martina pred kojom su najteži dani u godini, kad bi ukućanima rado pripremila bogatiji jelovnik nego inače.
Portal ePodravina uz pomoć naših čitatelja organizira blagdansku akciju prikupljanja pomoći za ovu predivnu i složnu obitelj, kako bi im uljepšali barem blagdane i učinili ih da budu dostojni svakog čovjeka, a mališanima izmamili osmijeh na lice.
– Za Božić će blagdanski stol biti skroman, što imamo, imamo, ne idemo po selu prositi, ako bude i prežgana juha, mi ćemo biti i s tim zadovoljni. Veselja i ljubavi jedni za druge nam ne nedostaje, a kad nam je najteže, onda zapjevamo – rekla nam je na kraju i unaprijed zahvalila svim ljudima dobre volje koji će im biti spremni pomoći te im poželjela ugodne i radosne blagdane.
Sedmeročlana obitelj živi u jako skromnim uvjetima pa ukoliko netko od čitatelja želi pomoći, može nam se javiti na Ivanov broj mobitela 091/7963137 ili nama u redakciju u inbox Facebooka portala. Obitelji možete odnijeti potrepštine, a djeci poklone i slatkiše.
Obitelj Pendelj bit će vam zahvalna ukoliko im donirate hranu, higijenske potrepštine, blagovaonski stol i stolice, perilicu rublja, ne mora biti nova, bitno da radi, frižider, televizor, stolariju, igračke, slatkiše, odjeću i posebno obuću za djecu koju inače rijetko imaju priliku dobiti novu. Više od svega želja im je prikupiti građevinski materijal za proširenje još jedne potrebne im sobe za dečke.
Djeca su svoje želje izrekla, no ponavljamo još jednom Emanuel bi se razveselio tabletu koji mu treba za online nastavu, Ivan dronu, Ana Marija se nada mobitelu, tabletu ili crvenoj božićnoj haljinici, dok bi najmlađe dvije djevojčice bile zadovoljne s kakvom igračkom primjerenom njihovom uzrastu i slatkišima.
