Temperatura oko nule, blato, tišina koju tek povremeno prekida zvuk lopate koja struže po kamenu ili lijesu i tmurni oblaci nad grobljem u Reki. U takvom smo radnom okruženju u utorak zatekli naše sugovornike Davora, Dalibora i Ivana. Oni su po zanimanju grobari i iako ne mislimo na njih baš često, zadnji su koji će nas, kad nam otkuca čas, ispratiti s ovog svijeta u vječna lovišta.
Stariji kolege stoje uz raku dok Ivan dolje u jami vježba mišiće i svakim zamahom iz grobnog mjesta izbacuje zemlju i povećava humak pored groba u kojeg će kroz nekoliko sati biti položen novi lijes.
Davor spremno pristaje na razgovor uime kolega, jer on je grobar s najdužim stažem. Prije negoli se zaposlio u Komunalcu, radio je u tvornici obuće Sloga, koja je neslavno propala pa je i on završio na ulici. Danas je u 50-oj godini života, a lopate se prihvatio na ulasku u četvrto desetljeće, kada je bio u punom naponu snage.
– Iako je teško povjerovati, ja ni dana ne žalim što sam se primio tog posla. Istina, je u početku bilo malo naporno, ali brzo sam se priviknuo i došao u formu. Danas nas dvojica, trojica idemo na grabu, nadopunjujemo se kako tko može i iskopamo. Nije baš uvijek lako ni jednostavno, jer sprovod ne pita je li vani kiša, sunce ili snijeg, graba se mora iskopati i sve mora biti spremno do određenog vremena, u stalnoj smo borbi s rokovima – objašnjava Davor, dok Ivan iz jame pored nas neumorno izbacuje lopatu za lopatom.
Kad se jedan umori, drugi preuzima posao. Za iskopati jedan grob imaju oko dva i pol do tri sata posla.
– Ova danas nije duboka jer su već unutra dva lijesa, no ako je nova graba, duboka dva metra, onda nam treba malo više vremena – objašnjava.
Rijetki si priželjkuju njegovo radno mjesto, no raditi se mora, a život nekad ima čudne planove. Davor je prihvatio priliku koja mu se ponudila, no priznaje da njegov prvi terenski rad nije bio baš grandiozan.
– Prvi put je bilo malo nelagodno, trebalo se spustiti dole, bez razmišljanja gdje si, ali uz malo prakse i iskustva sve ide i taj osjećaj prođe pa ti postane posao kao svaki drugi, nema razlike, sjedili u Podravkinoj kancelariji ili ovdje, čak je nama ljepše, jer smo na svježem zraku – govori nam svega nekoliko minuta prije nego će s kolegama krenuti na zasluženi gablec.
Treba biti jak psihički, posebno za ekshumacije
Tog jutra, u utorak, na grobljima pod upravljanjem koprivničkog Komunalca obavljale su se pripreme za četiri sprovoda. Dva u Koprivnici, jedan u Glogovcu i jedan u Reki, gdje smo zatekli dečke spremne za razgovor. Ekipa od devet grobara zadužena je za groblja u Herešinu, Jagnjedovcu, Bakovčicama, pravoslavnom groblju u Koprivnici, Koprivničkom Ivancu, Kunovcu i Koprivničkim Bregima.
Zima je ove godine nešto lakša. Temperature su pristojne, a za razliku od zima u pandemiji koronavirusa, kada je i sprovoda bilo puno više, sada je tempo laganiji.
– Znali smo imati svaki drugi dan po pet ukopa. Sad se malo smirilo, ali populacija je stara, ljudi umiru i posla ima stalno. Od travnja, kad krene sezona košnje, onda još kosimo i grabljamo, održavamo groblja. Malo nas je, a mladi baš neće raditi ovaj posao, ne dopada im se. Dođu neki probati, većina ih izdrži dan, dva pa odu kad shvate da to nije lagano. Ljudi još uvijek s podsmjehom gledaju na nas i naš posao, a mi smo samo obični ljudi koji pošteno služe plaću, a netko i to raditi mora. Za ovaj posao moraš biti prvenstveno psihički jak, a onda tek fizički – govori Davor koji otkriva i koji je najteži dio u ovom poslu.
Budući da su svakodnevno prisutni pri nekoliko pogreba, navikli su na činjenicu da se susreću s ljudima koje je snašao veliki šok i tuga. Kažu da pijetet prema ljudima koji dolaze na sprovod mora postojati i da je smrt jednostavno dio njihovih života.
– Nama koji smo u tome svaki dan, to je već rutina i uhodana svakodnevica. Pogrebi su naša realnost, a iako ljudi misle da nam je to najgori dio posla, najteže od svega, ipak, su nam ekshumacije. Srećom, ne odrađujemo ih toliko često, a i većinu ih radimo u zimskom periodu, otprilike desetak puta godišnje. To je dosta neugodno, nekad vadimo kosti stare 30, 40 godina. Baš nedavno smo na zahtjev roditelja koji su željeli preseliti tijelo na drugu lokaciju morali vaditi curu koja je bila zakopana pred godinu dana pa nam je to bilo dosta stresno. Za to zbilja moraš biti spreman, no s vremenom ti taj dio, htio ti to ili ne, ostavi posljedice – veli Davor.
Dodaje da se u njegovoj službi nikad nisu pronalazili zlatni zubi, nakit, satovi i slične vrijednosti, kao što je to bio slučaj pred koju godinu u Osijeku, gdje su grobari imali praksu da si pri iskapanju starih grobova prisvajaju vrijednosti koje su u njima našli.
Plaće su male, svi bi sjedili u uredima, a fizikalije se teško primaju
Zima je ovih dana stisnula, ujutro je zemlja smrznuta, preko dana malo popusti, pa je mrvicu lakše, ali lopata i štih teški su i u boljim uvjetima. Odgađanja i izgovaranja nema, vrijeme curi, a termini su tu i moraju biti ispoštovani. Komunalac ima i mini bager s kojim se uglavnom kopa na koprivničkom groblju, no ni on nije primjenjiv za svaku situaciju, jer je brojnim grobovima nemoguće prići pa ne preostaje drugo nego da dečki zasuču rukave.
Svaki je dan za njih novi izazov, s rasporedom poslova upoznaju se tog jutra.
– Nakon toga slijedi kopanje, ne možemo ništa obaviti dan ranije. Gledamo da ovaj najteži dio posla, samo kopanje, odradimo prije gableca da se u miru najedemo, a onda slijedi tuširanje, presvlačenje i spremanje za drugu situaciju, sam sprovod. Danas evo imamo prvi u 12 sati u Glogovcu, onda slijedi Reka i dva u Koprivnici od kojih je zadnji u 14.30 sati – objasnili su nam dečki.
Ono s čim su nezadovoljni su premale plaće za ovakvu vrstu posla, no naglašavaju da ih je nova Uprava Komunalca unatrag četiri godine već dva puta dizala.
– Ovo je baš specifičan posao, a plaće su kakve jesu. Ljudi se danas fizikalije teško primaju, mladima ovo nije interesantno, oni bi svi sjedili u uredima, za računalima i zato ih treba motivirati poštenom plaćom i raznim pogodnostima. Raditi se mora, naravno, uvijek ima prostora za napredak, ali u konačnici sam zadovoljan. Nekad nije stvar ni u plaći, nego u tome kako se osjećaš na poslu. A mi smo stvarno dobra ekipa i to je ono što nas sve drži na okupu – kaže nam.
Zanimalo nas je za kraj na koji način postižu i podižu radnu temperaturu u zimskim mjesecima.
– Predrasuda koje su nekad bile vezane uz ovo zanimanje, da grobari piju, danas je sve manje. Imamo interne kontrole koje nam dolaze nenajavljene i ne možemo si dozvoliti biti pijani na radnom mjestu. Zato se puno družimo izvan posla, imamo fešte vikendom pa se opustimo, tu se onda malo popije, bude i pjesme, ali na poslu nemamo problema s tim, a bilo bi to i prilično neugodno prema ljudima koji taj dan proživljavaju teške trenutke – rekao nam je na kraju Davor s kojim smo se oprostili uz želje u dobro zdravlje i nadu da će on i dečki imati što manje posla s kopanjem grobnih mjesta, a više s košnjom i održavanjem okoliša.
