Pred nama su blagdan Svih svetih i Dušni dan.
Blagdan Svih svetih, koji slavimo prvoga dana mjeseca studenoga, je dan spomena na kršćanske mučenike i slavi se još od četvrtog stoljeća, no Papa Grgur III. ga je u prvoj polovici 8. stoljeća premjestio na 1. studeni kako bi se poklopio s drevnim keltskim blagdanom Samhain koji je označavao Novu godinu.
Kako ne znamo imena svih koji su umrli na glasu svetosti, Crkva je odredila ovaj dan kada se zajednički moli za sve svete i blažene, poznate i nepoznate.
Iako je blagdan Svih svetih posvećen svecima koji su zahvaljujući svojim djelima ili služenju Bogu prozvani svetima, brojni ga Hrvati miješaju s Dušnim danom.
Dušni dan ili Dan mrtvih izraz je nade i vjere u zagrobni život, a slavi se svake godine 2. studenoga. Na taj dan se prisjećamo svih onih kojih više nema i koje smo izgubili. Pohodi grobovima i grobljima redoviti su znak pažnje i vjere, a ovaj dan izraz kršćanske nade i vjere u zagrobni život.
Običaji u našem narodu, koji obilježavaju dan Svih svetih, su posjećivanje grobova obitelji i prijatelja koji više nisu s nama, polaganje cvijeća i paljenje svijeća na njihovim vječnim počivalištima, slavljenje svete mise i intenzivnija molitva za sve preminule pretke.
To je dan kad sva katolička groblja sjaje najvećim sjajem, a običaj je da se kao znak sjećanja na preminule održavaju i mise zadušnice. Svećenici na Dušni dan služe tri mise: jednu kome god žele namijeniti, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću za sve vjerne mrtve.
Svi sveti i Dušni dan prate simbol svjetla, koji simboliziraju upaljene svijeće, i simbol života koji uključuje živo cvijeće. Grobovi se najčešće kite krizantemama koje su u nas simbol prolaznosti života, smrti i žaljenja.
