Zajedno smo uz Polančecovu pomoć uspjeli biti dovoljno snažni da se ta cesta ucrta. Cesta prema Bjelovaru još stoji, ali budite sigurni, da nije bilo Jože, vi danas cestu ne bi imali, riječi su Đ. Adlešić.
Iako su uspomene još svježe, kako su i sami govornici rekli, sinoć je u Kinu Velebit održana promocija spomen monografije Josip Friščić autora Mladena Pavkovića.
Gledalište je bilo popunjeno, a osim obitelji nekadašnjeg predsjednika HSS-a i župana Koprivničko-križevačke županije, među počasnim gostima bili su i njegovi kolege i suradnici koji su ujedno i predstavili knjigu: članica HSS-a Marijana Petir, zastupnica u Europskom parlamentu, zatim bivša predsjednica HSLS-a i nekadašnja potpredsjednica Vlade Đurđa Adlešić, te župan Darko Koren, Friščićev stranački kolega. Jadranka Kosor, bivša predsjednica Vlade ispričala se zbog obiteljskih razloga.
Junaka iz doline opjevalo je Društvo izvornog folklora iz njegovog Ivanca, a autor monografije najavio je za 1. listopada u 16.30 sati, otkrivanje spomen-ploče Friščiću na njegovoj obiteljskoj kući u Koprivničkom Ivancu.
– Prošao je Scile i Haribde i doživio mnoga podmetanja, ali uvijek je znao oprostiti. Dobri ljudi ne znaju se boriti za sebe, nego samo kad drugima treba pomoći – rekao je Pavković o Friščiću i dodao kako će se na fotografijama u monografiji pronaći do 1000 ljudi koji su se družili i surađivali s Jožom, te je istaknuo da je knjiga izašla na njegov rođendan na Veliku gospu, prema želji njegove supruge Veronike.
Potom su se nanizali Friščićevi suradnici, u čijim je riječima vidljiv bio prizvuk gorčine nedavnim političkim previranjima u stranci.
Đurđa Adlešić tako je istaknula kako su rijetki ljudi u politici poput Jože, koji su zaslužili da se na njih sačuva sjećanje i pričala o politici kao najstarijem zanatu i poprilično nemilosrdnom i nečasnom svijetu u kojem je Friščić uspio ostati čist.
– Ako ste se s Jožom o nečemu dogovorili, onda se o tome više nije raspravljalo. Njegova Podravina uvijek mu je bila prioritet. On i ja smo se dogovorili da gradimo brzu cestu prema Koprivnici i Bjelovaru – kilometar njemu, kilometar meni. Kad nam je tadašnji premijer rekao da novca za cestu nema, Joža i ja bili smo složni u tome da izađemo van iz koalicije. Ipak, zajedno smo uz Polančecovu pomoć uspjeli biti dovoljno snažni da se ta cesta ucrta. Cesta prema Bjelovaru još stoji, ali budite sigurni, da nije bilo Jože, vi danas cestu ne bi imali – riječi su Đ. Adlešić, a župan Koren na priču o cesti samo se metaforički nadovezao.
– Sad smo došli na jedan semafor na Jožinom putu. Upaljeno je crveno, ali ćemo pričekati da se upali zeleno u smjeru koji je Joža zacrtao – toliko o politici i stranci – rekao je znakovito Koren.
Nastavno o Joži, Koren je rekao kako mu je govor na njegovoj komemoraciji toliko teško pao da je rekao da to nikad neće ponoviti, prisjetio se njegovog grlenog smijeha i kako je na probleme odgovarao njime, te je u publici svojim dirljivim govoru i prisjećanjima izazvao šmrcanje i suze.
Matrijana Petir vratila se čak u djetinjstvo kao početak svojeg poznanstva s Jožom i prisjetila se kako joj se uvijek obraćao s “mala”, te rekla kako se uvijek odnosio očinski.
– Kad se osoba našla na vjetrometini, pokazao je da se na njega može računati. Joža je bio drugačiji. Volio je HSS i imao je strpljenja za poslušati svakoga, nije radio razlike. Bio je mirotvorac, jer je i politika HSS-a oduvijek takva bila, barem do nedavnih dana – zaključila je M. Petir i osvrnula se i na pitanje Podravke, rekavši da je sve što je imao založio za nju i sačuvao ju od trančiranja.
