Za mušketira morate biti visoki 1,9 metara i imati plavu kosu, dok je za haramiju kriterij visine isti, ali traže se tamniji muškarci. Niže od toga primamo samo one s dugom kosom, objašnjava nam Antonio.
Ususret Renesansnom festivalu, odlučili smo malo uskočiti u to doba te smo porazgovarali s mušketirom Antoniom Stipanom i haramijom Dragom Mlinarom i doznali koja je uloga vojnika koje oživotvoruju bila nekoć, ali i tko su ljudi koji su im udahnuli život danas.
Koprivnički mušketiri i haramije kao postrojba u okviru Udruge Anno Domini, paralelno s prvim Renesansnim festivalom postoje 11 godina, a Antonio i Drago su u tome od početka. Sveukupno ih ima 20-ak, a redovno aktivnih oko sedam, te su njeni članovi prije nekoliko dana u vidu statista, sudjelovali u snimanju najavnog spota za reallity show Anno u kojem će sve biti smješteno u kontekst 10. stoljeća, a ekipe će biti podijeljene na kmetove i vlastelu.
Da biste postali mušketirom ili haramijom, vjerovali ili ne, uvjeti su sličniji onima za izbor za miss, nego li što bi se ticali specijalnosti i umijeća u baratanju određenim vrstama oružja.
– Za mušketira morate biti visoki 1,9 metara i imati plavu kosu, dok je za haramiju kriterij visine isti, ali traže se tamniji muškarci. Niže od toga primamo samo one s dugom kosom, ali takvi su onda uglavnom bubnjari i zastavnici – objašnjava Antonio, dok je ostale razlike pojasnio haramija Drago.
– Haramije su vojska s područja Hrvatske i oni koji su pred Turcima izbjegli iz Bosne. To su zapravo kmetovi koji su, kako bi bili oslobođeni plaćanja poreza, morali služiti vojsku. Mušketiri su, pak, plaćena vojska iz zapadnih zemalja poput Austrije, Njemačke i Češke i stoga većinom plavokosi. Oni su bili bolje opremljeni vatrenim oružjem mušketama, dok je domaće siromašno stanovništvo posjedovalo samo lukove i strijele, sjekire i mačeve – priča nam Drago.
Haramija su bili pješaci i služili kao topovsko meso te u bitkama bili pogurnuti naprijed da ginu, dok su mušketiri pljačkali i priskrbljivali si ratni plijen.
– Mušketiri su bili smješteni u garnizonima u vidu utvrda, dok su haramije bili kmetovi koji su živjeli u svojim kućama i obrađivali zemlju, a mobilizirali se samo za vrijeme bitaka – nadovezao se Antonio.
U koprivničkoj postrojbi nema svatko svoju specijalnost, nego se koriste svi svačime – od mušketa, preko ručnog i klasičnog topa, lukova i strijela do mačeva.
– Imamo dogovor za trening svaki četvrtak pa svatko od nas, prema svojim mogućnostima, vježba mačevanje, streličarstvo, ali i žongliranje vatrenim rekvizitima, barem dvaput mjesečno – upućuje nas mušketir Antonio.
Dečki su po pitanju posjeta raznim manifestacijama odnosno turnira, aktivni cijelu sezonu. Osim unutar zemlje, putuju i u Mađarsku, Sloveniju, Bosnu, Njemačku.
– Od ovog hobija imamo užitak i bogatstvo putovanja, novih iskustava i upoznavanja svijeta. Ipak, za nas koji to malo ozbiljnije shvaćamo, nije uvijek samo gušt, nego i napor i obveza, a znamo se i posvađati – podijelio je dojmove Antonio, te istaknuo da financijske koristi od toga nemaju, već ih taj hobi, posebice po pitanju troškova puta mnogo košta.
– Ni jedna se manifestacija u Hrvatskoj i susjednim zemljama ne može usporediti s Renesansnim festivalom koji je najkompleksniji i najsadržajniji prikaz toga doba, dok su ostali većinom na razini turnira. I dok naš festival traje tri cijela dana, ovi drugi se svode na jednovečernji program – uspoređuje Drago i kaže kako smo gotovo rame uz rame sličnim događanjima u Njemačkoj, s tim da je kod nas još jedino teško na kraj izaći s obrtnicima koji se ne mogu odreći plastike.
– Problem je u mentalitetu ovog podneblja. U Njemačkoj svi imaju jedan zdrav stav prema tome i poštuju pravila. U suprotnom, mogu biti kažnjeni s 500 eura globe – nadovezuje se Antonio.
Zanimljiva činjenica koju smo doznali od naših sugovornika jest da je i za rat postojala sezona.
– Ratovi, odnosno bitke, u ta su vremena bile dogovarane i vodile su se za lijepog vremena. Zato su se haramije i mogli baviti poljoprivredom, jer je to bila sezona za mir – informiraju nas dečki.
U bitku se nosilo sve moguće oružje te je čak bilo situacija da vojnik uza se ima i nosača oružja.
– To nije bilo automatsko oružje kao danas. Kad si jednom napunio oružje i ispalio iz njega, ako protivnika nisi ubio, prije nego se snađeš taj je došao do tebe sa sjekirom – živopisno nam dočarava Drago.
Antonio je mušketir postao kroz odrađivanje civilne vojske u Turističkoj zajednici u doba nastanka Renesansnog festivala, dok je Dragina priča nešto drukčija.
– Kako se bavim i streličarstvom, još otprije cijele priče s Renesansnim festivalom i Udrugom Anno Domini u sklopu koje sam postao haramija, dobio sam nadimak Dragolas po uzoru na Legolasa iz Gospodara prstenova – priča nam ovaj haramija.
Za kraj napomenimo da je haramija Dragolas u stvarnom životu radnik u Podravki, a Antonio dok nije mušketir, nastavnik je biologije u osnovnoj školi.
– Bavimo se raznim zanimanjima, a dolazimo iz Koprivnice i okolice, poput Hlebina i Sigeca. U udruzi osim vojske, imamo i predstavnike starih zanata kovače, užare, rakijaše, kuhare, a tu su i žene i djeca – opisali su naši sugovornici jedno šaroliko renesansno društvo u malom, koje će ponovo oživjeti koprivničke zidine tijekom Renesansnog festivala, od 25. do 28. kolovoza.
