Novinarka koja je provela prijepodne s mamom i tatom posvojenog dječačića iz Međimurja koji će uskoro krenuti u školu, za Telegram je napisala priču sretne obitelji o posvojenju.
Sinčića su usvojili kad je imao dvije i pol godine. Dječak se rodio u romskom naselju u okolici Čakovca kao jedno od četrnaestoro djece u toj obitelji. Sva su im djeca oduzeta zbog nepojmljivo strašnih uvjeta u kojima su živjeli.
Nije točno da se u Hrvatskoj ne može usvojiti dijete, kaže otac. Ali puno ljudi ne bi malog Roma. A oni su, kaže, htjeli samo dijete. Ne naciju, vjeru i boju kose. I dobili su ga prilično brzo. Pa i beba se nosi u trbuhu devet mjeseci. A početak je i kod njih bio isti kao i uvijek. Kod ovog zagrebačkog para – on danas 47 godina, ona 44 – s plodnošću nije išlo. Kad su shvatili da i neće, krenuli su u potragu za djetetom.
Otac kaže kako ljudi obično ulaze u to preplašeni, puni dezinformacija i predrasuda, a to treba demistificirati jer postupak je zapravo dosta jednostavan i normalan. No parovi bi na posvojenje trebali gledati kao na dugoročni plan da se nekom djetetu da mogućnost odrastanja u obitelji, a tek nakon toga da se oni sami realiziraju kao roditelji. To je put pun neizvjesnosti, strepnje, očekivanja i emocija, a uz to i truda da se prođu propisane stepenice i zadovolji procedura. Ali ne možeš ni očekivati da će ti beba pasti u krilo. Posvojenje nije šoping. A i djece s čistim papirima je malo. No, mi smo, kaže, na kraju mogli usvojiti i šestero djece da smo htjeli.
Put do registra posvojitelja
Prvi je korak javiti se centru za socijalni rad po mjestu stanovanja i podnijeti zahtjev, a oni su se odmah uključili i u građansku udrugu Adopta koja se osnovana za podršku usvojiteljima. Prikupljanje papira traje doslovno jedno prijepodne. U centru vam dodijele socijalnog radnika koji će voditi postupak. Nakon razgovora i psihotesta i drugih tehnikalija, dužni ste proći edukaciju za buduće roditelje koja traje šest mjeseci jednom tjedno. Tek kad dobijete pozitivan nalaz, ulazite u registar posvojitelja.
Oni su prošli taj trening u udruzi Adopta o kojoj govore u superlativima. Kad ste ušli u registar posvojitelja, nastavljaju roditelji, onda je sve na vama. Mi smo kontaktirali s desetak centara za socijalni rad po Hrvatskoj, slali mailove, raspitivali se. Ne treba čekati da vas zovu, tražite i zovite sami.
Ako nemate predrasuda, najlakše je u Čakovcu
Na koncu smo čuli za Čakovec. Da je tamo najlakše. Ako nemate predrasuda. Sjeli smo u auto i otišli k njima. Došli smo u centar koji po svemu odgovara najboljim europskim standardima, od zgrade do stvarno divnih profesionalaca koji tamo rade. Rekli smo im da bismo htjeli dijete do pet godina. Socijalna radnica pitala nas je odmah imamo li kakva ograničenja u vezi etničke pripadnosti, vjere… Nemamo. To nam je najsporednije na svijetu. Onda krećemo, rekla je. I zapamtite da o svemu morate jako dobro promisliti i da uvijek možete napraviti korak natrag.
Za dva tjedna, bilo je to prije Božića, nazvala nas je: “Dječak vas čeka. Dođite si po sineka i nosite ga pod bor”. Tada još ni tri mjeseca nismo bili u registru. Ja sam tog istog dana potpisala ugovor o radu na godinu dana nakon što sam dugo bila bez posla, priča mama. No muž je rekao da ne brinem, on će uzeti porodiljski. To mi je najljepše doba u životu, kaže suprug.
Kad smo čuli da imaju dijete za nas, odrezale su nam se noge, dogovorili smo kad dolazimo i odjurili tog jutra u Čakovec. Socijalna radnica objasnila nam je da mali ima dvije i pol godine, da su roditelji izgubili skrbništvo i da je situacija pravno potpuno čista. Dječak je godinu i pol kod udomiteljske obitelji sa starijim bratom i sestrom.
Saznali smo da su biološki roditelji našeg sina nepismeni, kao što su bili i bake i djedovi. Stanuju u izbi od 20 kvadrata, bez prozora, samo s jednim madracem na podu. To vam je gore nego azil za pse u Dumovcu. Tamo su rodili četrnaestoro djece. Ja sam, kaže otac, išao pogledati to naselje. Pasji život. Nešto jezivo. Velika je to sramota za hrvatsku državu. Naš sin, koji je sada zdrav kao dren, bio je kao beba hospitaliziran šest ili sedam puta. Infekcije, respiratorni sustav, uništena probava, rahitis, svrab, kontuzije glave, onda su ga socijalni radnici oduzeli.
Kad nam je o djetetu sve ispričala, socijalna radnica nas je pitala hoćemo li ipak odustati. To nam nije bilo ni na kraj pameti. Konačno smo se mogli upoznati s djetetom u centru za socijalnu skrb. Preznojavali smo se čekajući da nam ga dovedu, nismo znali ni kako izgleda. Onda su se otvorila vrata, i naš dečko je ušetao u prostoriju. Čist, nasmijan, s ruksačićem na leđima i ide ravno k meni: ”Bok čićek”. Proveli smo s njim sat i pol, izvukli smo i puse. Za nekoliko dana ponovo smo ga trebali vidjeti kod udomitelja. Dočekao nas je stariji bračni par, krasni ljudi, također Romi, vrlo situirani jer on ima neki svoj biznis, uredni i topli.
Usvojiti dijete je moguće
Nakon nekoliko tjedana, priča otac dalje, službeno su nam dodijelili naše dijete i smjeli smo ga odvesti kući. On nije zaplakao ni sekundu. Plakali su samo udomitelji. Ridala je i moja žena. A kamo sad idemo, pitao nas je mali. Idemo kući, rekli smo mu, ideš u svoju obitelj. A najstrašniji je bio njegov rastanak s bratom i sestrom. Kao tri ratna druga koji u Vukovaru idu u proboj i opraštaju se kao da se možda više nikad neće vidjeti.
Mi živimo s mojim roditeljima u istoj kući, ali nikome, pa ni njima, nismo dali da odmah skoče na njega. Nego polako i pomalo, da on probavi sve to. Baka i djed ga, naravno, obožavaju. Njega smo ovdje odmah upisali u vrtić i svuda je lijepo prihvaćen. A i on je takva narav, nježan, otvoren, svakoga lako osvoji. Pitam tatu zna li mali da je usvojen. Zna.
Mi smo mu objasnili da je njega rodila jedna teta koja ga nije mogla zadržati, jer je bila jako siromašna pa smo ga uzeli mi. I da smo ga nas dvoje onda rodili u svom srcu. To su nas naučili u Adopti. Jednom je sve to ispričao svima u vrtiću pa smo tetu i drugu djecu zatekli kako plaču.
