Na oko 45 minuta autom od Koprivnice, 15ak km od Križevaca, nalazi se izletnicima vrlo zanimljiv dio planine Kalnik. Naime, najviši vrh Kalnika, Vranilac (643 m), kao i mnogobrojne šumske staze za pješačenje, stijene za penjače te Stari grad Veliki Kalnik nalaze se ondje.
Ja ne mogu reći da dobro poznajem Kalnik, dapače; bio sam ondje samo 4 puta. Prva dva puta samo popeti se na Stari grad, dok je treći put već bilo malo napetije. Naime, radeći na jednom projektu sa čovjekom kojeg sam tada jedva znao, dogovorili smo se da sutradan idemo na izlet na Kalnik, gdje će nam se pridružiti njegovo društvo, dok sam ja vodio curu. Došao sam tamo spreman na šetnju šumom, malo fotkanja, možda kavu u izuzetno dobro uređenom Domu. No, nakon što smo parkirali auto, on je počeo vaditi neku čudnu opremu: užad, male tenisice koje kao da su “pobjegle” iz Čarobnjaka iz Oza, nekakve metalne kopče…Tad je našao shodno obavijestiti me da ćemo se “malo penjati”. Hm, mislio sam, pa nije ni to loše. Iako se unervozim na visinama, ne smeta mi ako je samo “malo penjanja”.
Od nervoze do ekstaze
Penjanje se imalo odvijati na nekoj stijeni u šumi podno Starog grada. Kad su nas vodili do nje, zaključio sam da ću vjerojatno do kraja dana završiti sa nekim teškim ozljedama. “Stazica” do stijene bila je od sipke zemlje i prekrivena lišćem, a nagib od svojih 60ak stupnjeva nije puno pomagao u borbi protiv gravitacije. No, kad smo došli podno stijene, kad se vođa grupe sam popeo na vrh 10ak m visoke stijene da osigura ostalima uspon, kad su krenuli u penjanje, uvidio sam svu čar toga. Oslanjanje na vlastitu snagu, razmišljanje pod stresom dok ti se ruke grče, a noga gubi uporište te na kraju sreća i ponos kad stijenu “osvojiš”, nešto je što svaki zaljubljenik u sport i prirodu mora probati. Ako mogu ja, koji se visine bojim, bogme može svatko! Naravno, penjanje na tu stijenu završilo je padom nakon nekih 3 metra uspona. No, ne bojte se – osigurani ste u toj mjeri da se jedino možete natući na stijenu, ništa strašno. Kao što je rekao jedan od penjača, sigurniji ste ovdje nego kad igrate nogomet. Da se pohvalim, na drugu stijenu, koju smo jedva našli duboko u kalničkoj šumi, uspio sam se popeti. Početnička sreća.
Sve po planu! (malo sutra)
Neki dan nekolicina nas ponovo je krenula na Kalnik. Plan je bio popeti se na Vranilac te okinuti pokoju fotku pejzaža. Vožnja tamo odmah nam je otkrila da je vidljivost izuzetno loša i da nećemo moći računati na ludnica fotografije, ali pogled i boravak u prirodi sve će nadoknaditi. No, ne bi mi bili mi kad bi sve bilo po planu. Naime, negdje u šumi ni ne znajući smo krivo skrenuli sa puta. Penjući se, uspon je bio sve teži. Sklizava zemlja, lišće i podmuklo kamenje otežavali su ga u toj mjeri da smo zaista morali paziti na svaki korak jer nas je u suprotnom čekalo kotrljanje i vjerojatno poneka slomljena kost. Kad smo se napokon, zajedničkim snagama, popeli na “vrh”, shvatili smo da nismo na vrhu. Tek na jednom od tzv. zuba Kalnika. Ono što je u cijeloj priči bio problem je da su sa njega vodila 2 iole normalnija puta. Onaj kojim smo došli, kojim se bilo praktički nemoguće vratiti. Jedva smo se popeli, a spuštanje bi bilo preriskantno. Drugi put bio je solidan, no imao je jedan mali feler – morali smo se spustiti niz 2 metra okomite stijene. Naravno, pravi penjači nasmijat će se na to, no nama, izletnicima, bila je to poprilična prepreka. Srećom, opet je sve prošlo dobro. Iako sam u jednom trenutku razmišljao o pripadnicima Gorske službe spašavanja koje smo vidjeli kako u Domu u podnožju piju Radler. U tom trenutku mislio sam – je li moguće da će nam se desiti da završimo na nekim lokalnim vijestima kao hrpa onih neopreznih turista? No, ponos je bio jači od straha – a na kraju se isplatilo.
Sa Vranilca pruža se predivan pogled u svim smjerovima. Nas nije poslužila dobra vidljivost, nažalost. Nakon odmora, više psihičkog nego fizičkog, krenuli smo jednostavnom izletničkom stazom u podnožje.
Mogli smo se i njome uspeti; no, o čemu bih onda pisao?
{vsig}vijesti/11-2011/kalnik{/vsig}