S kakvim se problemima najčešće srećemo? Priznajemo li sami sebi da imamo problem? Koliko odlazimo psihologu i kako prihvaćamo psihoterapiju? Posjećuju li i djeca psihologe te s kakvim se to problemima ona nose? Na ta, ali i na mnoga druga pitanja odgovorila nam je koprivnička psihologinja Nina Hrenić.
– Savjetovanja i psihoterapiju radim svakodnevno, dolaze mi različiti profili ljudi. To su ljudi koji se sami ne mogu nositi sa svojim problemima i poteškoćama, a koji traju već neko vrijeme. Radim i s djecom, odnosno određenim poteškoćama tipičnim za njih – rekla je ona.
Naglasila je da je psihičkih poteškoća sve više jer se svijet ubrzao i zahtjevi su postali preveliki za većinu ljudi, oni se s njima ne mogu nositi.
– Riječ je o zahtjevima koje nam nameće društvo, okolina, obiteljska očekivanja, ali najčešće očekivanja koja sami sebi nametnemo. To je najgore jer od drugih se još možemo maknuti, ali od sebe ne. Perfekcionistička i nerealna očekivanja su veliki izvor frustracije – istaknula je.
Anksioznost je tjeskoba, veći strah, zabrinutost, a depresija je pak stanje potištenosti, gubitka energije, objasnila je psihologinja Nina Hrenić.
– Univerzalnih savjeta nema. Kroz razgovor se traži izvor problema, potječe li od prevelikih pritisaka, nekog događaja, nametnutih očekivanja, kemijskih disbalansa… Kada se otprilike utvrdi uzrok vidi se u kojem se smjeru može raditi. Najčešće su to problemi u odnosima, odnos koji je osobi važan ili pak nepostojanje odnosa. Frustracija nastaje između onoga što želimo i onoga što imamo. Što je razlika veća to je veća frustracija, napetost i simptomi. Kada živimo onako kako i očekujemo frustracije nema, zadovoljni smo i sretni – objasnila je.
Naime, naglašava, kada dođemo do određene frustracije tada mijenjamo ono što činimo ili pak ono što očekujemo. Ako se recimo osjećamo loše zbog previše posla, odgodit ćemo nešto za poslije, za sutra ili ćemo pak trpjeti frustraciju. Kaže kako ni djeca nisu zaštićena od paničnih napada, zabrinutosti.
– S djecom obično radim na anksioznosti. Tada često u prvom planu radim s roditeljima jer oni su ti koji postavljaju okvir u kojem dijete živi, model koji dijete svjesno ili nesvjesno oponaša. Međutim, ako su problemi dublji tada je to slučaj za dječjeg psihologa. Ponekad pak radim samo s roditeljima jer je moja procjena da s djetetom nema potrebe raditi te da je njegovo ponašanje adekvatno s onim kakva je obiteljska situacija. Ako to promijenimo, simptomi na koje se roditelji žale kod djeteta će nestati. Ponekad nije problem u djetetu – rekla je.
Ona je istaknula kako nema odgovore na sva pitanja, ali se trudi pomoći svakomu.
– Ono što znam je da kada mi klijent dođe, da je nesretan i da problem koji ima nije uspio sam riješiti te da sam mu ja sljedeća stepenica. Međutim, ja ne dajem odgovore. Kada me ljudi pitaju što mislim da trebaju napraviti, nikada ne kažem što bi to trebalo biti. Odrasle osobe su same odgovorne za svoje ponašanje i tko sam ja da nekome govorim što da radi? S njima mogu istraživati njihove poteškoće i što bi za njih bilo bolje. S druge strane pak, ono što nekome pomaže, nekom drugom ne pomaže. Psihoterapeut se uvijek usklađuje s osobom i traži načine koje bi osobi pomogle te da ona sama pronađe odgovore i put. Tu je problem s knjigama o samopomoći. Pet koraka do sreće ne pomažu svakome, to je individualno – objasnila je.
Stav društva prema traženju pomoći se ipak malo mijenja.
– Kod mladih više nije prisutna stigma da je ako ideš kod psihijatra ili psihologa to znak slabosti. Međutim, nismo otišli do te mjere da je postalo moderno. Iako sam imala nekoliko klijenata koji nisu imali problema nego su dolazili k meni s ciljem da još malo poprave kvalitetu svojeg života, riječ je o mladim ljudima – napomenula je.
Ima ljudi koji pitaju je li diskrecija zagarantirana, da ne bi nekog koga poznaju sreli. Sada psihologinja Nina Hrenić ima deset godina privatnu praksu i primjećuje da se puno više ljudi javlja za pomoć.
– Terapija traje kraće ako je problem “friški“, ali ako se on gomila godinama treba zagrebati ispod površine i pokušati ga se riješiti. Ako se s depresijom borite unazad 20 godina povremeno, ne možete očekivati da ćete u svega nekoliko dolazaka riješiti problem. Ako pak osoba koja je depresivna ima stav da se ne može izvući to određuje njezin napredak, odnosno neuspjeh. Vrlo je bitan stav. Moja uloga je da pomognem tim osobama da osvijeste da ono što rade ne pomaže. Kada mijenjamo misli, mijenjamo i osjećaje. Ono što direktno možemo promijeniti je način razmišljanja, osjećaje teško možemo direktno mijenjati – rekla je.
Recimo, nakon prekida ljubavne veze, idemo dan po dan. Osoba se uči da usmjeri misli, da radi nešto drugo i tako se barem malo bolje osjeća, navodi.
– Ljudi koji dolaze k meni zapravo dolaze jer ne žele piti tablete ili ih barem smanjiti. Međutim, ponekad je to neophodno, recimo kada je riječ o šizofreniji. Veći pritisak na liječnike jedan je od razloga što se danas više piju lijekovi jer neki ljudi sami traže. No, pritisak je i društva i svakodnevnog tempa života koji nam se nameće. Recimo, reklame na televiziji su prestrašne, danas ne smiješ biti bolestan. Potreban nam je odmor kada smo bolesni, šumeće tablete koje navodno pomažu da osoba može dalje raditi su opasne. Uvjerena sam u to. Naše tijelo nije stroj – upozorava.
Ona smatra da pomaže ljudima jer joj se vraćaju stari klijenti s novim problemima, a kojima je već prije pomogla. Ima klijente koji dolaze godinama, no ponekad ljudi i prerano odustanu.
– Samoj sebi ne mogu biti psiholog, kao ni svojoj obitelji. Kod kuće sam mama, sestri sam sestra, a mami kćer. No, kada imam problem i kada mi je previše svega moja je dužnost ići na superviziju kod svojih kolega. Prije nego se problem zakuha, zbog svoje profesije simptome mogu na vrijeme prepoznati – rekla je.
Ne smatra da bi svaka osoba trebala imati psihologa jer nemaju svi veće probleme i imaju podršku od svojih bližnjih te je njima to dovoljno.
– Protiv sam generalizacije, međutim postoji trend gdje su roditelji previše usmjereni na djecu. Takvi roditelji na kraju odgoje nesretno i nezadovoljno dijete koje se ne zna nositi s frustracijama jer je kod kuće dobivalo sve što je htjelo i tada s takvim očekivanjima ide u svijet koji se ne ponaša tako. Nastupaju problemi s vršnjacima i sa stvaranjem prijateljstava. Djeca postanu nesretni ljudi. Roditelj treba biti usmjeren na dijete, ali to ne znači da sve svoje uloge podređuje djetetu. Očekivanja odgoja su se također promijenila i sve je to otišlo u krajnost. I ugodne i neugodne emocije su u kategoriji normalnog ponašanja. U redu je da je dijete ponekad razočarano, ljuto i da plače. Roditelji koji prema djetetu postupaju prezaštitnički imaju očekivanja da dijete nikad neće plakati ili imaju sami nekakvih problema – ako nisam sretna ja, neka bude moje dijete. Treba postaviti granice djetetu. Ponekad roditelji kasne u razvoju za svojim djetetom – istaknula je.
Agresija je, kako kaže, prisutna od javnog prostora, od sabora, dok je verbalna agresija sveprisutna.
– I prelako se prelazi preko agresivnih postupaka. Verbalna agresija nije samo vikanje, vrijeđanje i psovanje. I mirnim tonom bez psovki mogu biti izrečene rečenice koje imaju za cilj povrijediti i poniziti drugu osobu. To je također agresivno ponašanje. Obično se tako ponašaju oni koji su sami bili izloženi agresiji u djetinjstvu, riječ je o naučenom ponašanju koje se generacijski prenosi – objasnila je psihooginja N. Hrenić.
Ističe da nasilje u obitelji, nažalost, više nije sramota. Više se sada prijavljuje nasilje i žene više ne trpe, kao ni muškarci. Previše je agresije u društvu, negativnosti, netrpeljivosti. Vijesti počinju s crnilom, sveprisutna je negativnost.
– Agresija je uvijek posljedica frustracije i ljutnje. Tada ljudi imaju nagonske reakcije. Razgovorom se rješava ono što se može, odnosno koliko mi osoba dopusti. Ako je nasilništvo u pitanju, osobu ne mogu natjerati da se razvede ako ona to ne želi – objašnjava.
Kada je klijenti zovu izvan radnog vremena, pokušava ih smiriti ako su u uzbuđenom stanju. Ili ih pak usmjeri k dežurnim službama.
– Problem su prevelika i nerealna očekivanja od sebe i drugih. Da radimo po cijele dane, da imamo puno prijatelja da imamo vremena za obitelj, hobije, internet, društvene mreže. Svega nam je previše, a imamo malo vremena za provesti u samoći, sami sa sobom. Nerealno je to i u konačnici vodi do bolesti. Godine pretjeranog rada i stavljanja na svega na čekanje dovodi do najgoreg, da se ne znamo opustiti – upozorila je.
Ona posebno naglašava da sreća ima veze s ravnotežom.
– Dan traje 24 sata, a mi se moramo negdje napuniti energijom. Moramo spavati, zdravo jesti i imati hobije, družiti se s prijateljima – zaključila je.
Svakom je njegov problem najveći. Svatko se sa svojim problemima bori na svoj način. No, nije sramota potražiti pomoć stručnih ljudi, onih koji znaju više, razumiju i pomažu. Teško je živjeti u svijetu koji nam nameće savršenstvo, lažna predstavljanja i sreću. Još teže se nositi s vlastitim neuspjehom. Zato je razgovor ponekad sve što nam treba. S dragom osobom, prijateljem, članom obitelji ili sa psihologom sasvim je svejedno. Riješavajmo svoje probleme, tjeskobe, anksioznost i depresiju na vrijeme.
