Zajednička granica Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Hrvatska policija; profesionalno distancirano držanje, ozbiljno obraćanje ljudima koji prelaze granicu. Par metara dalje, kratak razgovor sa bosanskim graničnim policajcem, pogrbljenim nad kompjuterom, a kako izgleda, i vlastitom sudbinom: “Stupar, a?” “Da.””Imao sam kolegu Stupara…ah.”, rekao je uz tužan pogled kroz dim cigarete koja mu je visila sa donje usne, predavši nam putovnice.
Nedavno sam proveo 5 dana u Bosni i Hercegovini, u zaselku sat vremena vožnje od Bihaća. Kako obožavam prirodu, a odnedavno sam ponovo formalno nezaposlen, konačno sam došao u priliku odmoriti ovu svoju veliku glavu i ozbiljnije zaposliti fotoaparat lovom na predivne bosanske krajolike. A i cura sad ne može reći da je ne vodim na izlete u inozemstvo.
Drugi dan nakon dolaska, imao sam i neke obveze. Namatanje bodljikave žice na kolac iznimno je teško ako ste knjiško-uredski crv i gradski štakor, poput mene, čije pumpanje kondicije se svodi na nekoliko kilometra bicikliranja mjesečno. Nekoliko stupnjeva ispod 30 celzijevaca i sunčano vrijeme bez oblačka nije olakšavalo rad, kao ni moje forsiranje ustajanja u 6 sati da ulovimo izlazak sunca, najboljeg prijatelja svakog tko voli fotografirati pejzaže. Ali bar mi nije bilo dosadno – čovjek čija sam desna ruka u namatanju bio (čitaj: kojem sam prepustio teži dio posla) pričao mi je o tome kako je lik u zadnjojh sceni legendarnog filma “U zmajevom gnijezdu” napravljen prema njemu, kako se karta poker, kako nije dobio milijunsku parnicu protiv komunista…
Već treći dan vrijeme se pogoršalo i postalo pravo jesensko – kratke majice zamijenili smo dugim. Sljedeće jutro – vani se sve bijeli! Preko noći, naime, pao je snijeg. Tako smo u 2 dana došli od ljeta do zime. U 6 ujutro sam sav zbunjen tražio božićno drvce i Djeda mraza. Nisam ih našao. U međuvremenu sam na radiju bio prisiljen slušati debakl protiv Grčke. Sva sreća, HRT 2 nismo mogli gledati.
Uglavnom, popodne istog dana kad je pao snijeg bilo je ponovo predivno sunčano, uz ponešto oblaka, ali daleko svježije nego prije par dana. Idealno za tumaranje obroncima brda, livadama i puteljcima kojima danas rijetko tko hoda. Samo poneka krava i konj, dok ljudi umiru ili se iseljavaju. Ružna je to situacija; nekad selo bogato životom i ljudima, danas pustoš. Nije to specifično samo za taj kraj, slično možemo vidjeti i u našoj zemlji. Selo kao da izumire, ljudi teško žive od poljoprivrede, a država se ponaša kao Pepeljugina maćeha. Priroda polako guta sve znake ljudskog obitavanja; putevi zarastaju, ograde nestaju u grmlju, a vukovi i lisice noću često zalaze u dvorišta.
A ljudi…Koliko su srdačni, toliko su nesretni. Svatko će te ugostiti kao bogataš. Ali stekao sam dojam da su duboko nezadovoljni sudbinom koja ih je snašla ponajprije zbog nesretnog rata, ali i promjene načina života koji donosi novo vrijeme.
Pozitivna strana priče svakako je ona gastronomska, ukoliko niste vegetarijanac. Svatko zna za ćevape i burek, a ja sam u Lovačkom domu ponad sela Drinić jeo najmekanije meso ikad. Teletina ispod peke. Nisam mogao vjerovati da je istina ona fraza da je nešto toliko mekano da ti se rastapa u ustima. Istinita je. Dom je dislociran, praktički usred šume, ali isplati se doći do njega.
Eto. Nadam se da će vas ovih nekoliko rečenica potaknuti da istražite malo i naše krajeve, a ne stremite isključivo dalekim i egzotičnim. Kod nas postoji nevjerojatno puno mjesta koja nisu razvikana, a vrijedi ih posjetiti. Nećete tamo naći monumentalne građevine i široke gradske avenije, ali ljubitelji prirode i sela doći će na svoje.
fotografije i tekst: Zoran Stupar
{vsig}fun/10-2011/111019-putopis-bih{/vsig}