Gotovo cjelodnevni put, dva avionska presjedanja i eto nas u Keflavíku, našoj islandskoj polaznoj točki. Kasni dolazak, vremenska razlika od dva sata i naporan put uputio nas je direktno u obližnji hostel.
Kišno jutro i niske temperature nisu nas nešto oduševile, ali prvi dan smo ipak rezervirali za aklimatizacu, šopingiranje i opremanje hranom te svime što bi nam moglo zatrebati nakon što napustimo ogroman Reykjavík, glavni grad Islanda i mjesto gdje se smjestilo gotovo 65% stanovništva čitavog otoka. Čim smo se odmakli od civilizacije i krenuli putem sjevera, ostali smo fascinirani sasvim drugačijim krajolikom od nama poznate Podravine, fotkali smo sve i svašta.
Slapova ima gotovo na svakom kilometru, na sve strane, iz svake pukotine brojnih strmih planina i fjordova. Postoji poslovica: “Ako se izgubiš u islandskoj šumi, smao se digneš na noge i riješen problem”. Poznato je da gotovo i nema drveća u što smo se i uvjerili, što još više čini krajolik uzbudljivijim jer otkriva svaku brazdu i nepravilnost prošaranu svim nijansama zelenih, sivih i crvenkastih boja.
Velik dio islandskih cesta čine makadamske ceste, čak i dijelove glavnih cesta. Najbrži i najjednostavniji način za obići otok je tzv. “ring road” cesta pod brojem 1, duga 1428km, no zaobilazi neke zanimljive djelove otoka, ponajviše zapadne fjordove koji su neizostavni kako bi se dobila potpuna slika Islanda. Mi ih dakako nismo zaobišli.
Putem samo naišli na bezbroj usamljenih farmica koje se uglavnom bave košnjom trave i spremanjem sijena u bale. Na čitavom otoku smo vidjeli ogroman broj ovaca i prekrasnih islandskih konja, koji slobodni pasu travu na velikim pašnjacima i čine prekrasne prizore. Velik broj staja turistima nudi i jahanje što je zasigurno čarobno iskustvo.
Prva regija kojom smo prolazili, Vesturland , bila je odličan uvod u islandsku avanturu prekrasnih prizora. Bazaltne stijene, ogromne pješćane plaže sa svijelim pijeskom i crnim stijenama, visoke klisure i svjetionici bili su kao magneti za naše objektive. Sjevernije su nas dočekali zapadni fjordovi, vjerojatno najspektakularniji dio otoka što se tiće krajolika i prekrasnih pogleda. Bili smo na najzapadnijoj točki Europe – Latrabjarg – gdje se gnijezdi bezbroj pitomih puffina koje smo nažalost propustili jer su odselili u južnije krajeve, no tu je inače velik broja raznovrsnih ptica na visokim klisurama. Nezaobilazan je prekrasan Dynjandi vodopad, koji se s vrha planine slijeva i širi prema dnu.
Na sjeveru nas je fascinirao lov na kitove, kad spomenem “lov” mislim na lov objektivima, naravno 🙂 Jednim od starijih islandskih ribarskih brodova, uputili smo se prema otvorenom moru u zaljevu Skjalfandi kod Husavika. Imali smo sreće i priliku vidjeti čak oko 20-tak izrona čitave skupine kitova grbavaca (humback whale) koji narastu do veličine od 17 metara i težine od 36 tona. U Husaviku, osim što je turistička atrakcija s 98% uspješnosti u pronalasku kitova za turiste, lociran je i istraživački centar za kitove. Specifična lokacija i mnoštvo tektonskih pomaka i sitnih potresa u uvali uzrok su bogatog izvora hrane za kitove i delfine. Tako se ovdje mogu vidjeti gotovo sve vrste kitova, uključujući i najvećeg živućeg stvora na zemlji – plavog kita.
Vrlo zanimljiva i nezaobilazna točka na sjeveroistoku otoka je takozvani “dijamantni prsten”. Prekrasno jezero Mynvatn, velika geotermalna aktivnost, bezbroj malih i velikih kratera i sve to na okupu. Popeli smo se na Ogroman Hverjfall krater promjera 1040m i visok 420m, čitav prsten je moguće propješačiti a najviša točka pruža prekrasan pogled na cijelu regiju oko jezera. Velik broj ljudi se vjerojatno ne zadržava dugo na obližnjem zanimljivom i lijepom ali neizdrživo smrdljivom Namafjallu – aktivnom geotermalnom području, ogavnog mirisa, s velikim brojem bazena s kipućim sivkastim blatom i izvorima vruće pare sumpornog mirisa.
Islanđani, svi domaćini, ljudi na otoku kao i turisti su vrlo ljubazni. Hosteli zanimljivi svaki na svoj način, svi su odlično opremljeni, bilo je modernih, a zanimljivi su posebno neki od njih koji su bili uređeni u originalnom starom islandskom stilu. Iako su često zabačeni i izolirani na obali, daleko od gradova, iznenadili smo se što su svi (osim jednog) nudili brz pristup internetu.
Sjeveroistok i istok nemaju spektakularne pojave i nešto su slabije naseljeni, ali bez obzira nude onaj pravi čaroban islandski krajolik. Ovdje nas je dočekalo nešto lošije vrijeme, ali nas veseli dobra prognoza za slijedeće dane, kada nas čekaju veliki islandski glečeri i popularni južni “zlatni prsten”, a možda konačno uhvatimo i Auroru.
foto: Mario Kos
{vsig}fun/09-2012/island{/vsig}
{vsig_c}0|_MG_6956.jpg|Jedna od mnogobrojnih ruralnih farmica|99% farma koje smo putem imali prilike vidjeti od zasađenih površina su uglavnom travnjaci za sijeno koje koriste u zimsko doba godina za prehranu mnoštva ovaca i konja kojih ima gotovo svugdje za vidjeti.{/vsig_c} {vsig_c}0|_MG_8213.jpg||Námafjall – aktivno geotermalno područje, nesnosnog mirisa – veliki broj bazena s kipućim sivkastim blatom i izvorima vruće pare sumpornog mirisa – u blizini Mynvatn jezera.{/vsig_c} {vsig_c}0|_MG_8466.jpg||Peraja kita grbavca, u uvali pokraj Husavika na sjeveru otoka.{/vsig_c} {vsig_c}0|_MG_7326.jpg||Látrabjarg // Na najzapadnijoj točki Europe, najveća i prekrasna klisura i mnoštvo različitih ptica – puffine smo propustili nažalost :({/vsig_c}