Strašno, još me tri sata poslije potresa boljelo i stezalo u prsima, počinje svoju priču Viktor Sorić (41) koji je sa suprugom Matejom i mjesec i pola starim Arianom jučer pobjegao iz Siska u Koprivnicu. Pokupili su ono osnovno i doslovno pobjegli.
– U trenutku potresa bio sam poslu, radim u automehaničarskoj radioni, kad sam vidio da se sve ruši, sjeo sam u autu i krenuo doma. Ne mogu vam opisati taj osjećaj. Preživio sam i rat, ali ovo je prestrašno, nigdje nisi siguran. Na cesti je nastala gužva, telefoni nisu radili, ne znaš što je s tvojima – prisjeća se on trenutaka koje nikada neće zaboraviti.
Kad je stigao doma, supruga i dijete su stajali pred kućom i samo je odahnuo kad je shvatio da nisu nastradali i da su dobro.
– Ona je istrčala van u čarapama kroz balkon u spavaćoj sobi, jer živimo u prizemnici. S Arianom je ležala na krevetu u sobi, dojila ga, kad je počelo. Samo su izletjeli van – kazuje.
Obitelj se smjestila u hotelu Podravina, gdje su im ponudili besplatan smještaj i hranu, na čemu su neizmjerno zahvalni.
– Ionako smo u pogonu, radimo, pa zašto ne bi nekome pomogli. Ovdje je još jedna obitelj, mladi par. U šoku su, samo plaču – kažu nam u hotelu, a ovoj obitelji u ovim trenucima takva je pomoć sve na svijetu.
– Razmišljali smo kamo da idemo, dvije noći nismo oka sklopili, stalno se treslo, ne znaš što te čeka, psihički više to nismo mogli izdržati. Dobivali smo ponude da idemo u Rovinj, no kad sam se sjetio da su tamo tuneli, vijadukti, ma nema šanse, strah nas je. Idemo mi u ravnu Podravinu, nema previše mostova, samo da imamo mirno tlo pod nogama. Ovdje smo konačno nešto odspavali, samo nam je trebao mir i sigurnost – priča nam.
– Krenuli smo jučer rano ujutro, nije prestajalo tresti svakih nekoliko minuta, bilo je neizdrživo. Ne jedeš, ne spavaš, samo strah. Kad smo vidjeli tablu Koprivnica i stali na benzinskoj, vidjeli ljude da normalno šeću, bez panike, osjetili smo ogromno olakšanje, pao nam je kamen sa srca – prisjeća se on.
Najviše su, kaže, otišli zbog bebe, oni bi se još nekako snašli, ali ne možeš tako funkcionirati s malim djetetom s kojim su svako malo bježali van na hladnoću.
U svoj toj nesreći imali su sreće jer im se kuća nije srušila, ali nestalo je struje, vode i grijanja.
– Supruga je taj cijeli dan provela s djetetom u autu, tamo ga je dojila, prematala. Kako se bližila večer, otišli smo na drugi kraj grada kod mame, javila je da ima grijanje. Tamo smo ostali preko noći, ali spavali nismo – prisjeća se on.
– Tamo su ceste napukle, kuće razrušene, cigle po podu. Dimnjak na našoj kući je pukao, ali srećom nije pao na krov. U toj kući je sad ženina baka iz Petrinje, njoj dimnjak baš pao na krov. Struja je došla, no grijanja nema jer nema vode, ceste su popucale, vjerojatno su pukle cijevi, velika je to katastrofa – opisuje Viktor.
Kaže da ovdje nemaju nikoga, njegova šogorica je iz Đurđevca pa im je njena javila da dođu ovdje.
– Ujutro me danas oko 4 probudio potres i oni jučer. Svaki osjetimo. Kad smo došli u sobu žena je vidjela malu pukotinu na zidu i rekla da ne može biti, premještali su nas u drugu sobu. Jako su ljubazni, nama je već neugodno – kazuje kakve posljedice i strahove nose.
– Ide mi se doma, kuća i posao mi je tamo, jest da me strah, no zvao me kolega kad ću početi raditi, rekao sam da ne znam, nije to lako – govori.
Supruga je, kaže, vatrogaskinja, radi u zaštitarskoj firmi, a sada je na porodiljnom dopustu.
– Stalno pratimo aplikaciju, danas je bio potres 4,3 po Richteru u selu kraj Siska. Tamo su organizirali smještaj po dvoranama, zgrade i kuće su klimave, bolnica je neupotrebljiva, škola isto, ma užas – priča nam i pokazuje potresne fotografije.
Dodaje da poznajem Marinu Tomić iz Gline, kojoj su poginuli tata i brat.
Trenirali smo zajedno odbojku, strašno, kuća se smrvila na njih – tužno govori.
– Naša je kuća očito kvalitetno građena, 1988. je godište. Imali smo sreće. U našoj je ulici pukla cesta, digao se asfalt, kad sam jurio doma, zapeo sam za asfalt. Obećavaju da će popraviti grijanje, kažu da ima plina, ali nema vode, a centralno grijanje ne može raditi bez vode. Kuća do moje je urušena, na zgradama su propali svi dimnjaci – kaže kakva je situacija.
– Preživio sam rat, rodom sam iz Bihaća, tada znaš kad odeš u podrum siguran si, ne može granata do tebe, a sada nigdje nisi siguran, stalno taj strah, svakih 10, 15 minuta. Psihički neizdrživo – kazuje kakve traume imaju.
Ovo mu nije prvi puta da bježi.
– Već smo bili dva mjeseca u Zagrebu za vrijeme rata, imao sam 13 godina. Kad je počinjala škola, došao sam u Sisak kod sestre – prisjeća se.
Zahvalio je svima koji brinu, kaže da su im jučer donijeli kadicu za kupanje i kolica za bebu da se mogu prošetati.
– Ljudi stalno zovu, svi žele pomoći, hvala svima, no ako nam nešto zatreba, imamo novaca, kupit ćemo – kaže.
Viktor je na kraju svima poručio da budemo sretni kad imamo krov nad glavom i mirno tlo pod nogama. S ovim željama ulazimo u novu godinu, za koju samo želimo da bude bolja od stare i da ljudi poput obitelji Sorić pronađu svoj dom i prijekopotreban mir.
