Bilo je to bezbrižno studentsko vrijeme, sredina svibnja ljeta Gospodnjeg 2000. Prelijepi Osijek, Grad Na Dravi. Ante Tomić, tada 30-godišnjak – pokazat će se kasnije – vrlo plodonosan pisac, sudjelovao je na prvome okupljanju popularnih FAK-ovaca u klubu Voodoo. Za one koji možda ne znaju, bilo je to zlatno vrijeme, ne zato što sam tada imao tek 19 godina, nego što sam bio jedan od sretnika koji su mogli gledati stvaranje povijesti.
Radaković, Ferić, Tomić, Kulenović, Popović, Senjanović, Gromača i mnogi drugi, na jednom su mjestu čitali stotinama posjetitelja, družili se, raspravljali pa i ostali s nama koji sat duže od predviđenog; ako me razumijete. Pitate li se gdje je Jergović, njega nije bilo, iako mu je kasnije sigurno bilo žao. No, zato više nije propustio nijedan putujući Festival A.Književnosti. No, vratimo se ipak na “jednom FAK-ovca, uvijek FAK-ovca” Antu Tomića.
Ante Tomić: Poželio sam biti dobar
On je tada iza sebe imao hvaljenu zbirku priča Zaboravio sam gdje sam parkirao (1997.). Tri godine poslije promovirao je vrhunski roman Što je muškarac bez brkova. Oni koji ga nisu čitali, mogli su ga gledati 2005. u kinima u režiji Hrvoja Hribara. Da mi je netko tada rekao da ću 24 godine kasnije u koprivničkoj Knjižnici i čitaonici Fran Galović, potpuno trijezan gledati i slušati tog istog Tomića kako predstavlja najnoviji, tko zna koji već roman – roman u kojem je odjednom poželio biti dobar, simpatično satiričan i pokušati ne uvrijediti nikoga – rekao bih mu da je zacijelo poludio. Možda i nešto prostije od toga.
– Osjećao sam potrebu napisati nešto drukčije. Priču o dobroti, baš otrcanu, staromodnu humanističku priču. Trudio sam se ne osuđivati, ne pisati onako kako pišem za novine; gnjevno i podrugljivo. Tamo ponekad znam biti i zločest i okrutan prema ljudima. Ovdje sam želio biti pomirljiv, pokušati razumjeti inače ne pretjerano simpatične ljude. Želio sam, ako i bude kakvo ismijavanje, da ono bude dobronamjerno i benigno. Mislim da upravo takvih stvari nedostaje ovom svijetu – rekao je Tomić koji je dometnuo kako svijetu nasušno fali umjerene političke korektnosti; točnije elementarne pristojnosti.
Tomić, koji nema običaj raditi turneje po gradovima kako bi predstavio roman, jučer je stigao u Koprivnicu kako bi napravio upravo to. Predstavio je novo djelo pod naslovom Nada. Poželite li ga pročitati – preporuka je – morate pohitati u knjižare ili na online trgovine. U knjižnicama je rezerviran barem tjednima unaprijed.
Nada – simpatična, šaljiva i lijepa štorija o sirijskom imigrantu
Ova pitka priča o sirijskom imigrantu koji se nasukao na jedan dalmatinski otok pravi je hit. U Hrvatskoj je doživjela već treće izdanje. Odlično se čita i prodaje u Srbiji, kao i u Francuskoj što ga je, kaže Tomić baš iznenadilo. Spomenuo je kako mu je prestižni Le Figaro tepao kako “piše valjda najzabavnije knjige na svijetu”. Zbog toga mu je bilo malo neugodno. Otkrio je i kako se roman trebao zvati Djeca sv. Margarete, kao što je preveden na francuski. Netko blizak rekao mu je da je to glupo pa se u trenutku dosjetio “Nade”. Zašto baš Nada, eto neka ostane čitatelju na otkriće, a odgovor će saznati čitajući.
Tomić priznaje da je tom romanu prethodilo razdoblje s kakvim se dotad još nije susreo.
– Uhvatila me neka autorska kriza. Počeo sam paralelno pisati dva romana, pa mi se nisu dopala. Nezadovoljan sobom i njima, izgubio sam valjda veselje, osjećao sam se bespomoćno. Za novine sam još uspijevao raditi, ali proza jednostavno nije išla. Nisam nikako mogao nastaviti pisati, pitao sam se za koga uopće radim i tko će to čitati? – prisjetio se i nastavio kako je jednostavno izgubio vjeru u pričanje priča, pa možda i u sebe.
– Izdavači su naravno bili zabrinuti, nisu znali što se događa pa su čak zvali i suprugu i pitali jesam li dobro, pišem li što. A ja sam se jednostavno prestao osjećati piscem.
Tomić je potom došao na ideju napisati neku ljubavnu priču, novelu koja bi se prodavala uz novine, prigodno za, recimo Valentinovo. Tada je počeo pisati ono što će postati Nada. Pisao je, rekao je, na otoku Prviću jer je poželio osamu i mir. Ugostila ga je prijateljica, novinarka Maja Sever koja sa suprugom tamo ima zgodnu kamenu kuću. “Zima, na otoku smo ja i pet penzionera koji sjede i raspredaju ispod balkona”, pokušao je dočarati atmosferu.
Ljubić za Valentinovo?
– Kako sam pisao, sastavljao likove i radnju, dopalo mi se na koji se način razvijala priča i kako su ti likovi počeli izgovarati blesave stvari. Priča se, naravno “otela” i shvatio sam da ti likovi jednostavno traže više prostora i da 30 stranica neće biti dovoljno. Kao što reče jedan moj prijatelj “priča mi je utekla u roman” – bio je iskren Tomić.
Ta autorska kriza, priznao je, zapravo je možda i kriza srednjih godina jer…
– Shvatio sam da polako gubim interes za duge opise i esejističke pasaže. Nekako mi čitanje težih tekstova predstavlja sve veću muku, a nemam vremena više ni za pametne autore, za one mudre pisce koji imaju nešto reći. Općenito sam izgubio želju biti pametan, a poželio biti samo zabavan – kazao je okupljenim Koprivničankama i Koprivničancima Ante Tomić.
– Mislim, ja u svakoj knjizi nastojim biti drukčiji, nekad naravno pogodim, nekad promašim. “Nada” je opet posebna, no to ne znači da neću više pisati onako kako sam većinu karijere i pisao – otklonio je dvojbe Tomić da je postao “novi Tomić”; u hodniku Knjižnice kad se zadovoljna koprivnička publika već “raspršila” po okolnim ulicama.
Prostor “Frana Galovića” ostao je u tišini pa smo “uhitili” Tomića na desetak minuta kako bismo dovršili neke misli koje je tijekom predstavljanja ovlaš spomenuo, a bilo bi ih dobro i dovršiti. Hrvatska je u veljači izgubila jednog od najvećih, pjesnika Danijela Dragojevića. Sam je odabrao suziti svoje javno bivanje i gotovo apsolutno proširiti ono privatno. Stoga i možda nije velik onoliko koliko zaslužuje – baš zbog te privilegije da ga nije bilo pod reflektorima.
Nema više Dragojevića, Arsena, Mandića…
– Volim kad netko ima svoje granice, a pogotovo kad je riječ o onome što daje u javnost i mislim da je to stvar i izbor svakog pojedinca. Nema neke univerzalne privatnosti i poštujem tu njegovu odluku. Ja sam isto samotnjački tip i pričanje u javnosti uvijek me užasavalo, no to sam s vremenom naučio. Meni to nije išlo prirodno i lako. Posao pisca zapravo jest privatan, zato to i volim, jer s ljudima raditi ne volim, a zbog toga se osjećam povlaštenim. Počeo sam pisati da ne bih morao govoriti – kazuje nam Tomić koji ističe Dragojevićevu veličinu te nostalgično priča o intelektualnim divovima kojih među nama više nema, od Arsena i njegovog genijalnog sarkazma do jednog i jedinog Igora Mandića.
Kad netko kaže Ante Tomić, prvo što mi padne na pamet je atmosfera nekog provincijskog mjestašca, a iz svakog kuta izvire nekakav stereotip. Naravno, simpatično upakiran, satiričan, narativno dojmljiv i pitak, karakteristično tomićevski. Je li naša zbilja upravo takva šaljiva ili je šala alat da bi se sakrio piščev pesimizam/realizam?
– To je nešto što sam ja odlučio da bude tako. Ja ipak jesam optimist. Na koncu, ponavljam svoj najdraži citat s kraja Bulgakovljeva remek-djela, Majstora i Margarite, ono kad Woland kaže Margariti: “Sve će biti dobro, na tome je sagrađen svijet.” Vjerujem da je u osnovi svih ljudi dobrota te da ljudi krive stvari čine iz neznanja, hira ili gluposti – misli Tomić.
Iza ovog autora je skoro tri desetljeća objavljivanja, a mnogo toga se promijenilo u našoj zbilji koja je uglavnom postala oksimoron sama po sebi – dakle virtualna. Može li se danas napisati Smotra folklora? Postoje li Tomićev Proložac, Kerstnerov Gruntovec?
Ante Tomić: Nema više Prološca, Gruntovca
– Ne postoje. Svijet se promijenio. Bio je proteklih dana i taj dan Svih svetih, išli smo u stare zavičaje staviti cvijeće i svijeće na grobove. Taj svijet je sada potpuno drukčiji. Krajevi su ostali bez ljudi. Prolazim kroz svoje selo i gledam urušene i prazne kuće. Ljudi su završili u gradovima, odselili u Europu. Ne znam je li to dobro ili loše, tako je, kako je.
Tomić je jedan od autora i kolumnista koji su doživjeli neugodne napade, ili je barem od onih čija je priča dospjela u javnost. Prije deset godina neka mu je ljudska spodoba bacila na glavu kantu izmeta, dvije godine kasnije napala i ukrala šešir… Čini se kako je takav modus operandi nekako „utihnuo“; jesu li to naši “gradski lapani” kako ih je nazvao također zakoračili u virtualno, među fejsbuk ratnike?
– Moramo spomenuti kako ipak razgovaramo u Koprivnici, gdje su ljudi mnogo pristojniji i takvo nešto ovdje valjda ne bi napravio nitko. No, to je nešto s čim sam ja dolje naučio živjeti i zapravo mi to i nije više nešto neugodno. Sve doživljavam zapravo kao oblik priznanja. Čak i da mi netko dobaci psovku ili uvredu. U jednom sam intervjuu rekao “Malo govna, oprat će se…”, a to je odlična Hribarova dosjetka za film Što je muškarac bez brkova koju izgovara legendarni Ivo Gregurević – priča Tomić i nastavlja:
– Evo, prije desetak godina netko je išarao pola Splita grafitima protiv kolege Borisa Dežulovića i mene. Bilo je, naravno nešto uvredljivo. U Splitu je u to vrijeme gostovalo Jugoslavensko dramsko pozorište i došao mi je drag prijatelj i glumac, bivši upravitelj JDP-a, sada preminuli Branko Cvejić. Pokazao sam mu to i pitao ga zna li on, postoji li koji grad, a koji se s piscima obračunava putem grafita? – prisjetio se Ante Tomić i kazao da toga nema baš nigdje. Osim u Splitu.
Novinarstvo je i Tomićeva struka pa nas je zanimalo kako i zašto se u javnom govoru ustalilo podrugljivo “dnovinar“ ili „dnovinarčić“. Jesmo li zato sami krivi?
Ljekovito je imati čovjeka poput Hedla
– Novinarstvo jest jako stradalo, najviše zbog interneta i pada tiraža. No, ja novinarstvo i dalje vidim kao važan posao, a Hrvatska ima novinare koji rade jako dobro. To je društveno koristan rad koji ima cilj čuvati društvo da ne zapadne u tiraniju. Volim kako rade novinari poput Borisa Rašete ili Drage Hedla kojeg smatram i najboljim našim novinarom. Neizmjerno ga cijenim i ponekad mi se čini da jedini on radi pravi posao u toj jednoj siromašnoj i zapuštenoj Slavoniji koja je u svakom smislu stradala. Ljekovito je u svojoj blizini imati čovjeka poput Hedla – smatra Tomić koji ističe na kraju da su mediji još i dobri kakva nam je zemlja.
