Stanko, Krešimir i Vladimir godinama već ne mogu pronaći stalan posao. Zahvalni su direktoru koprivničke Turističke zajednice Renatu Labazanu što imaju priliku raditi na koprivnčkom Renesansnom festivalu. Svaka kuna, kažu, dobro im dođe.
Pripreme za jubilarni, deseti Renesansni festival u punom su jeku. Na koprivničkim bedemima svakodnevno radi marljiva ekipa radnika. Kako se bliži manifestacija, a održava se od 27. do 30. kolovoza, sve ih je više. Postavljaju drvene palisade i sve ostalo kako bi prikaz srednjovjekovnog života bio što autentičniji i identičniji.
Osim studenata i djelatnika koprivničke Turističke zajednice, na bedemima radi i nekoliko teško zaposlivih osoba sa Zavoda za zapošljavanja. Direktor koprivničke Turističke zajednice Renato Labazan izrazio je zadovoljstvo što se manifestacija podigla na takav nivo da mogu zapošljavati sve više ljudi, bilo to i na samo mjesec ili dva.
Zaposlenje na Renesansnom festivalu puno znači i za same radnike koji su stigli sa Zavoda.
Stanko Rac (45) iz Koprivnice, po struci građevinac, već dvije godine bez stalnog je posla. Za koprivničku Turističku zajednicu radio je šest mjeseci i lani i raduje se što je ponovno dobio priliku.
– Puno mi znači što mogu zaslužiti nekakve novce. Imam dva đaka, s obitelji sam na stanu. Samo supruga radi. Ovdje radim sve što treba i dobro se snalazim, kako i ne bih kad sam cijeli život u građevini. Ekipa ovdje je odlična, poznajem ih otprije, većinom su to drvodjelci – istaknuo je Rac i prionuo dalje poslu postavljanja drvenih palisada.
Koprivničanac Krešimir Šklebar (35), mesar po struci, također je na Renesansni festival došao raditi sa Zavoda za zapošljavanje. On je već tri godine bez stalnog posla i stoga se ne libi raditi sve što mu se ponudi.
– Sretan sam što mogu nešto zaraditi, nije lako u današnje vrijeme biti bez novca – rekao je on.
Tužna priča je i Vladimira Domitrovića, također iz Koprivnice. On na leđima ima 44 godine, oželjen je i otac, a već 13 godina bez ozbiljnog je i stalnog posla. Po struci je inače vozač viljuškara.
– Na žalost, dosad sam radio samo dvaput na javnim radovima. U ovoj državi više nemam nade da ću naći posao. Zato mi i ova prilika puno znači. Imam sina, 100-postotnog invalida u mirovini, i živim na njegovoj grbači. Ja živim na njegovoj, a on bi trebao na mojoj – kazao je tužnog pogleda Domitrović.
