Dobar dan, kazujem visokoj plavoj djevojci simpatičnog pristupa. “Dobar dan, želite li naručiti?”, pita ona. Naravno, kažem. Može šest velikih pizza, dvije margarite, dvije kaprićoze, jedna salami i jedna pikant. I može, molim pola litre točenog dok čekam za van! “Imamo vam samo PAN točeni.”, odgovara ona, a ja pridodajem pa “hvala Bogu”.
Kasno sam shvatio, ali…
Sjedim tako 21. kolovoza ove godine, čini se u samom srcu sezone, uz plažu fino uređene konobe na otoku Ugljanu, u turističkoj Kukljici. Kao i većina turista imao sam određena očekivanja kad je riječ o cijenama pa sam, ne gledajući cjenik, pripremio dvije po 50. U nadi da će biti dovoljno. Nije prošlo ni 15 minuta, plava djevojka se vraća.
“Izvolite vaše pizze. Keš ili kartica”, pita ona. Keš, odgovaram i čekam račun. Gledam u čudu, nije mi jasno. Koliko? “To vam je 61,50 eura”. Brojim, otvaram kutije, provjeravam da nisu skočili do Mlinara po pizze… Nisu, štoviše većina koprivničkih restorana morala bi se postidjeti. Dajem novac, kažem 70, dobro je – a plava djevojka u šoku ne prestaje zahvaljivati. Tek kasnije zapravo shvaćam da sam dao 60 kuna “bakše”, no nije mi žao.
Nije to jedini slučaj s Ugljana, kuglice sladoleda su bile po 2 eura, kave smo pili po 1,50 i 1,60 eura. U jednom restoranu na Ugljanu možete jesti kvalitetnu ribu na porcije, pa tako probati kovača za 19 eura, oradu za 13, odrezak tune za 15 eura… Namirnice za apartman kupovali smo u susjednom mjestu Kali. Cijene u Plodinama kao na kontinentu. Ponekad nam se čak činilo možda i jeftinije.
Naravno, na portalima sve vrvi o šokiranim strancima kako je kod nas sve preskupo. Ako ne to, onda vrište naslovi kako je pola apartmana i hotela prazno. Na Ugljanu priznajem nisam imao taj osjećaj. Pogotovo ne na Pašmanu gdje smo se često kupali – zbog djece. Iako je kolovoz već bio na zalasku plaže su bile pune, uglavnom strancima. Slušam ovih dana i procjenu HTZ-a, to jest sa stranice e-visitor. One govore da je stiglo čak 4 posto više stranaca. I broj noćenja je porastao, no minimalno.
Kao u 90-im godinama
Beach bar uz popularnu pješčanu plažu, espresso lavazza 1,50 eura. To u centru Koprivnice možete samo sanjati. Cedevita čini se tu je negdje s cijenom, jedino je možda točena nešto skuplja, no i to je pitanje. Ne vjerujete? Evo vam i račun. Iznenadili su nas, priznajemo, i djelatnici – iskreno zahvaljuju na svakoj napojnici, kakva god bila.
Na Pašmanu sladoled po 2 eura, hotdog 3 eura, velike i vrlo dobre pizze od 10 do 13 eura. Na kraju, kad smo pokušali naći neku poveznicu – kako i zašto je to tako – došli smo do jedinog zaključka. Na otocima poput Ugljana i Pašmana nema, oprostite mi na izrazu, “preseratorskog” turizma u bijelim brioni košuljama i prada bluzama. Ponekad nam se činilo kao da smo u 90-im godinama – što zapravo i nije bilo loše.
Na moju sreću, kamo god smo se zaputili nismo vidjeli štandove s plastičnim kineskim glupostima i igračkama. Nisu se baš pretrgnuli ni suvenirnicama, nitko na plažama ne viče “maslinovo ulje, ulje za sunčanje”, nije bilo palačinaka i pečenjara po 3 ili 4 eura. Milina… A more? Pašmansko je zbog količine izmjena struja kažu najčišće na Jadranu – e to nitko ne može platiti. Dobro, malo pretoplo za moj ukus, no djeca su uživala.
Nismo planirali, no naravno da smo se na kraju počastili večerom u jednom restoranu na Ugljanu. Nisam siguran da bismo sve to jeftinije platili na kontinentu. Večera za šestero 120 eura, a porcije dostojne pravih gladuša. Ne zaostaju ni kvalitetom, čak štoviše. Doduše, uz zamjerku što je tuna odrezak umjesto rare postao well done. Bolonjez kao domaći, a porcija rižota sa sipom prava težačka. I bečki odrezak s prilozima bio je previše čak i za uvijek gladnog 10-godišnjaka. Baš kao i porcija od dvije pozamašne palačinke sa šlagom, sladoledom i marmeladom koje bi mogle komotno biti i glavno jelo. I to za 4 eura.
Cijene – takve su, kakve su
Uglavnom, bili smo i na drugim mjestima, prošli gotovo cijelu obalu, nešto otoka u našoj “karijeri jadranovanja” i zaključak je jasan. Tko želi u mondena ljetovališta i hit otoke, hodati po King’s landingu iz Game of Thronesa, slikati se na Zlatnom ratu, glumiti paprike na prženju u Vodicama – neka se prestane žaliti na cijene. Takve su – kakve su.
To se zove selekcija gostiju. Nama ostavite ugljane i pašmane, mi smo zadovoljni, i ne pitajte nas ništa. Zapravo, bilo bi dobro da zaboravite na ovaj tekst.
Sigurno se pitate, a dobro, što je sa smještajem? E, to je potpuno druga priča. Čini se jedinstvena većini podneblja. Meni je bitno da je prostrano, da su udobni i veliki kreveti i da ima frižider i klimu. Zato smo i “upecali” za 100 eura po danu za šest osoba. Želite li biti blizu plaže, imati pogled na more, a kuhinju ljepšu nego doma – sretno vam bilo. Pitajte se zašto ste uopće došli na more i gdje zapravo najčešće provodite vrijeme na odmoru.
Kući smo krenuli zadovoljni, razmišljajući kako se zapravo više ne isplati na more prije 20. kolovoza. Kraj sezone? Ni blizu. Stali smo u odličnom i ogromnom kampu u Starigradu Paklenici – gotovo da i nije bilo mjesta koje je bilo prazno. A već je 24. kolovoz.
Nismo bili već neko vrijeme u Starigradu i moram priznati da je i on pomalo dobio onaj masovniji turistički “štih” pa su i cijene nešto veće nego na spomenutim otocima. No, opet u granici realnog. Šteta, a tamo nam je nekad bilo baš lijepo.
