– Pričaju: kako je došla, tako može lako i otići. A niije tako, vjeruj mi! Ne volim veliki grad, ne volim gužvu, meni je ovdje dobro, ne bih htjela odavde otići.
 |
 |
 |
Tiho i sabrano priča o tome Ana Knežević, rukometašica Podravke i državne reprezentacije, 21 godina – 21 nastup u plavom dresu s državnim grbom. Gotovo nevjerojatno je kako je ta igračica tiha i povučena u privatnom životu; nevjerojatno za onoga koji je gleda na sportskim terenima, jer – Ana je na terenu beskompromisan borac, snažna, ima izvanredno jak udarac, a u obrani jedan od najagilnijih igrača.
Ana je rođena u tihim Selinama kraj Zadra i njeno djetinstvo vezano je uz more. Vjerojatno tada nije ni pomišljala da će se svega 15 godina iza rođenja prihvatiti rukometne lopte, koja joj je donijela jedinu razonodu i – popularnost. Životni put obitelji Knežević nastavljen je 1953. godine u Podravskoj Slatini. Ana je tamo polazila osmogodišnju školu. Sedam godina iza dolaska u Podravsku Slatinu, Ana uzima u ruke loptu. Bilo je to 1960. godine.
Prve rukometne korake učinila je u školskoj ekipi. Virovitica je bila blizu, a u Virovitici bivše državne prvakinje – Lokomotiva. Ana se iznenadila kada joj je jednog dana trener Klir predložio da igra u Lokomotivi. I Ana se našla u društvu Virovitičanki.
– Igrala sam svega pet utakmica, a poslije utakmice u Beogradu, gdje smo s Beogradom igrale neodlučno, pozvana sam na trening mladih perspektivnih igračica.
Ana je bila zapažena sa strane Beograda i oko nje su se počeli motati razni menadžeri. Niije odoljela iskušenju i – našla se u Beogradu. To je bilo 1962. godine.
– Već iduće godine igrala sam u B reprezentaciji Jugoslavije na Trofeju Zagreb, a čini mi se da sam 1964. godine prvi puta navukla plavi dres s državnim grbom. Izvini, ne mogu se sjetiti svih pojedinosti, ne vodim ti ja nikakvu dokumentaciju. Evo vidiš, ovi izresci iz novina, to je sve. Nisu sređeni, mnogo toga mi fali. Hoćeš li da vidiš slike?
I Ana pokazuje slike – Beograd, Ljubljana, Koprivnica, Moskva, Poljska, Čehoslovačka, obje Njemačke… Na mnogo slika nalazi se zajedno s Biserkom Tomašek, također koprivničkom reprezentativkom. Ana i stanuje kod nje.
– Kako ti je ovdje?
– Vidiš i sam – okreće se Ana po prostranoj sobi u kojoj su smještene Biserka i ona – osjećam se kao kod kuće. Postala sam član obitelji.
– Svi je volimo kao da je naša – dodaje Biserka.
Ane se boje mnoge vratarke
– Puno puta je postavljeno pitanje: zašto si došla u Koprivnicu? Znaš, ljudi svašta pričaju; i kažu – po srijedi je novac.
– Nitko mi ne vjeruje da novac nije u pitanju. Jedino što sam primala stipendiju od tvornice. Evo, roditelji su mi još uvijek u Podravskoj Slatini, bliže sam njima. Iz Beograda je otišla Mira Jasić i ja nisam više htjela igrati u toj ekipi. S djevojkama iz Koprivnice upoznala sam se prilikom zajedničkog nastupa u reprezentaciji na Svjetskom prvenstvu. Odlučno su igrale, a sve su mlade, perspektivne. Razmišljala sam: u Beogradu su uglavnom starije igračice, a Podravka ima blistavu perspektivu. Osim toga, ponavljam ti, meni ne odgovara život u velikom gradu. Jedva sam izdržala u Beogradu. Ne volim gužvu. I onda znaš – stanovala sam u jednom kraju grada, na trening i šla u drugi kraj, a škola mi je bila u trećem kraju. A ona gužva u trolejbusima… Znala sam da ću kadtad otići. Osim toga, mislila sam da ću ovdje lakše završiti ekonomsku školu. Ne mislim otići iz Koprivnice. Ne znam od kuda ljudima tolike ideje. Zamisli, trebalo je po tim pričama da odem natrag u Beograd, pa ni manje ni više nego u – Njemačku! Ujesen ću završiti školu, a onda ću se zaposliti. Ostajem u Koprivnici.
Ana Knežević došla je u Koprivnicu 1965. godine. Grad ju je prihvatio kao svoju igračicu. I igračice su je lijepo primile.
U Podravkinom dresu Ana je dala nekoliko vrlo dobrih partija. Uz igračice Podravke vežu je najljepše uspomene. A u reprezentaciji? Bilo je i tamo ugodnih trenutaka. Ana je igrala na Svjetskom prvenstvu kada je Jugoslavija osvojila srebrnu medalju. Pokazuje medalju i ljuti se:
– Vidi molim te, stavili su medalju u običnu kartonsku kutiju. A evo, ovo je iz Uraha: fina kutija i medalja u plišu.
Svjetsko prvenstvo ostat će joj ipak u najugodnijoj uspomeni – tamo je proslavila rođendan. Rukometni savez Jugoslavije se sjetio i poslao joj brzojavnu čestitku.
– Još neka uspomena iz reprezentacije? Neka dogodovština?
– Kada smo bili u Rusiji nikako da se naviknemo rano zaspati. Kako ću spavati kada je vrijeme pomaknuto za dva sata. A vodstvo puta k’o svako vodstvo – zahtijevalo je da spavamo. A mi udarile po kartama. Čak smo imali i oformljene dvije lige. U prvoj se igrao preferans i više kartaške igre, a mi neznalice u drugoj, igrale smo šnaps. Najviše je smijeha bilo kad su nas kontrolirali što radimo u sobama: kućnim telefonima smo se međusobno obavještavale kada je dr. Stanković krenuo u kontrolu. Reprezentativke su se tada skrivale po – ormarima.
Ana Knežević nalazi se trenutno s ostalim rukometašicama na odmoru.
Smatraju je jednom od najperspektivnijih mladih rukometašica Jugoslavije. Ani Knežević predstoji budućnost.
Naš grad te je prihvatio, Ana. Želimo ti mnogo uspjeha na sportskom polju, da čim prije završiš školu i da na radnom mjestu budeš dobra radnica. Vjeruj nam tu će nam to jednako drago, isto tako kao kada svojim strahovitim udarcem zatreseš mrežu protivničkog vratara. Ugodan odmor, Ana!
(Faksimil teksta je iz Glasa Podravine od 25. srpnja 1967. godine; fotografije su iz šezdesetih i sedamdesetih te s porf. Vilimom Tičićem osamdesetih)