Tekstovi što slijede su iz serije Pisma iz Koprivnice osamdesetih godina.
Kombinatorni naturalizam
”Izbori su na pragu i društveno-političke organizacije ulažu znatne napore da u predizbornoj aktivnosti pripreme teren za biranje najboljih.
Ali ljudi k’o ljudi: prave kombinacije i račune bez krčmara, umjesto da rade svoj posao. Prije svega nikako da u neke glave uđe činjenica da se ovaj delegatski sistem razlikuje od predstavničkog sistema, pa i nadalje vode (dokazano) neozbiljne razgovore po gostionicama i klijetima. Ovo potonje je sigurnije, jer danas je i u Koprivnici znak društvenog ranga imati dobar vinograd i luksuznu klijet.
– I vračara koji puta pogodi, kad svega i svačega namelje – rekao je ovih dana na sastanku s novinarima predsjednik Općinske konferencije SSRN Koprivnice Matija Kovačević – Bilo bi bolje da brinu kakve će delegacije izabrati, jer od delegacija zavisi kakvi će nam kadrovi biti na rukovodećim položajima.
Najbolji je ipak bio jedan drug na sastanku mjesne organizacije SK kad je uskliknuo:
– Drugovi, ja sam za listu kandidata, samo da tu ne bude naturalizma!
Naturalizam, pogađate, dolazi od glagola – naturati!”
(Objavljeno 13. veljače 1982. godine)
Parkiralište 1.
”U Koprivnici (štedljivih li Podravaca) nastale su čitave uzbune zbog toga što se na parkiralištu uz Gradsku tržnicu izvode neobični radovi: vadi se opeka koja veže betonske blokove i stavlja neki drugi materijal. Zar smo toliko bogati da skoro novo parkiralište već rušimo, pitaju se Koprivničanci?
Vjerojatno će ih odgovor SIZ-a za stambeno-komunalnu djelatnost umiriti: nije riječ o rasipnosti već reklamaciji. Naime, GK Međimurje, OOUR Niskogradnja, izvođač radova na parkiralištu, ugradio je opeku koja nije zadovoljavajuće kvalitete. U SIZ-u su reagirali, pa se sada opeka zamjenjuje drugim materijalom, Tvrde da će ‘ornamentika’ biti ista.
Koprivničancima radi utjehe: taj posao ni SIZ ni njih neće koštati ni dinara. Ceh ide na dušu Međimuraca.”
(Objavljeno 16. kolovoza 1982. godine)
Parkiralište 2.
”Nešto je teži slučaj s ‘ulaznim vratima’ u grad kod željezničke stanice. Tamo je određen prostor za parkiralište sa 68 mjesta. Srušena je jedna stara kuća, ali parkiralište, izgleda, neće biti tako brzo sagrađeno.
U SIZ-u, pa i u općini kukaju. Naime, na tom prostoru nalaze se dvije barake, uvjetno rečeno prodavaonice sladoleda, mada se prodaju i druge stvari. Po svom estetskom izgledu ne spadaju u novu koncepciju, pa je odlučeno da se vlasnicima ponude druge lokacije. I dok je za veći objekt postignut dogovor da se preseli malo dalje u Ulicu Moše Pijade, nasuprot sadašnjem samoposluživanju, s vlasnikom manjeg objekta nastali su problemi. Vlasnik traži obeštećenje koje mu nitko nije u stanju isplatiti, a tako dugo dok se ne preseli ne može se parkiralište asflatirati.
Bilo je predviđeno da se objekti smjeste na prostor uz samu Željezničku stanicu, ali ŽTP će tu sagraditi jedan funkcionalni objekt koji će ujedno prikriti sadašnji, blago rečeno, nezgrapni izgled staničnih ulaza u pothodnik.
Parkiralište će stajati 3,5 milijuna, a treba ga i financirati. Po nekoj logičnoj računici više od 90 posto koristit će ga željezničari, željeznički magazini, željeznički putnici, bolesnici željezničke zdravstvene stanice, odnosno pacijenti medicine rada, radnici Carinarnice, Šumskog gospodarstva te taksisti.
A stvari stoje ovako: ŽTP je ponudio smiješno malu, gotovo simboličnu svotu, kao da je parkiralište isključivo stvar SIZ-a, Carinarnica je odbila da bilo što da, a Šumsko gospodarstvo je ponudilo nešto šljunka.”
(Objavljeno 16. kolovoza 1982. godine)
Komasacija – strana riječ
”Tek na nedavnom sastanku društveno-političkih aktivista u Koprivničkim Bregima, gdje će se, prihvate li to seljaci, prići okrupnjavanju društvenog, ali i privatnog zemljišta, ustanovilo se da velik dio prisutnih nije ni znao što znači ta riječ – komasacija!
Zbog toga je ovih dana pojačano informiranje i objašnjavanje akcije. Ostaje u zraku pitanje: što je dosad radilo onih stotinjak i više visokoobrazovanih poljoprivrednih stručnjaka, osobito zimi kad ima vremena za predavanje i razgovore.”
(Objavljeno 27. rujna 1983. godine)
Tekst i foto: Ivo Čičin-Mašansker