Dvorište u obliku nepravilnog četverokuta u produžetku ulazne kule, ograđeno je obrambenim zidovima koji su pojačani dvjema ugaonim kulama okrenutim prema naselju i prilaznom putu. To vanjsko dvorište služilo je kao predobrana, ali i kao pribježište za stanovnike naselja.
 |
 |
 |
 |
 |
U povijesti ništa novo. Tek za mlade naraštaje ponovno otkrivamo staro. Iako fotografije na ovoj stranicimnogi nisu nikad vidjeli, mnogi niti ne znaju za takav đurđevački Stari grad. Snimljene su 1986. godine. Ovo je samo mali podsjetnik za posjetitelje Galerije Stari grad ili tamošnjeg ugostiteljskog objekta i drugih đurđevačkih ustanova, da kad koračaju prema Starom gradu, hodaju po zacementiranoj vlastitoj povijesti, koja, kako je to već napisano, čeka bolja vremena za prikazivanje javnosti.
Izvori povijesnih podataka za ovo što pišemo dalje su www.dvorci.hr i drugi koji obrađuju đurđevačku povijest, skraćeno, ali neki dijelovi preneseni su cjelovito. Inače pod nazivom Đurđevac podrazumijevalo se naselje, utvrda (kaštel) i ime župe. U ispravi ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV iz 1267. godine spominje se naselje Sv. Jurja, pa je to, tvrdi se, za sada najstariji spomen Đurđevca. Naselje i župna crkva Sv. Jurja spominju se i 1334. godine u popisu župa Zagrebačke biskupije. Đurđevcu je ime dao Sv. Juraj koji je postao zaštitnik naselja i čije je ime nosila župna crkva (kapela) još u 13. stoljeću. Od hrvatskog imena Juraj (Gjuro, Đuro) odnosno Jurjevec, nastao je naziv mjesta Đurđevac.
Odnos naselja i utvrde
Naselje i utvrda (Stari grad) oduvijek su bili upućeni jedno na drugo, iako uvijek na distanci. Naselje je starije, uvijek je bilo skromno, pa je čak i propalo u vremenu 16.-17. stoljeća u jeku najžešćih nasrtaja Turaka. S utvrdom je, zapisano je, bilo povezano mostom dugim 326 koraka i položenim u močvari, koja je stoljećima spašavala i utvrdu i naselje od neprijatelja. Kada je u prvoj polovici 19. stoljeća močvara isušena, most je zamijenjen putom. Đurđevac se kao naselje znatnije razvijao tijekom 18. i 19. stoljeća kada je u Starom gradu bila smještena đurđevačka pukovnija (regimenta), koja je dokinuta 1871. godine s ukidanjem Vojne krajine. Prema povjesničarima Stari grad je nastao u prvoj ili drugoj polovici 14. stoljeća. Neki smatraju da je on izgrađen poslije 1478. i da je dovršen 1488. godine. Novija arheološka istraživanja pomažu razrješavanju nedoumica, ali ih ne uspijevaju riješiti jer nisu provedena do kraja.
35-godišnja borba protiv Turaka
Od 14. do sredine 16. stoljeća izmjenjivali su se brojni vlasnici đurđevačke gospoštije, koja je tada bila najveći plemićki posjed Križevačke županije. Hrvatski ban Petar Keglević držao je Ernuštova imanja (posljednjeg od brojnih prijašnjih vlasnika) do 1546. godine kada ga je ban Nikola Zrinski Sigetski, po nalogu kralja Ferdinanda I, zarobio u Čakovcu. Prema kraljevoj odredbi utvrdu u Đurđevcu, kao i one u Koprivnici i Virju, zaposjeo je barun Luka Sekelj, kapetan kraljevske vojske koja je u Hrvatskoj započela stvarati sustav obrane od Turaka. Time je završila povijest đurđevačkoga Staroga grada kao sjedišta plemićkog posjeda.
Stoljeće i pol đurđevački je Stari grad imao važnu ulogu u obrani Hrvatske i Austrijske Monarhije od Turaka. Kada su Turci osvojili Viroviticu 1552. godine, Đurđevac je postao krajnja točka obrane na granici prema Osmanlijskom carstvu. Od tada je đurđevački kraj bio raseljen i opustošen, ali je Stari grad uspješno odolijevao svim napadima Turaka i nikad nije bio osvojen. Najžešće borbe s Turcima vodile su se kod Đurđevca od 1552. do 1586. godine.
Obnova iskopina ostavljena za bolja vremena
Od sredine 16. do sredine 17. stoljeća nastaju na utvrdi znatne graditeljske promjene kao posljedica pretvaranja plemićkoga grada u krajišku utvrdu. One su trebale pridonijeti jačanju obrambene snage đurđevačke tvrđe. Najveća novost je proširenje utvrde vanjskim obrambenim dvorištem. Dvorište u obliku nepravilnog četverokuta u produžetku ulazne kule, ograđeno je obrambenim zidovima koji su pojačani dvjema ugaonim kulama okrenutim prema naselju i prilaznom putu. To vanjsko dvorište služilo je kao predobrana, ali i kao pribježište za stanovnike naselja. Stari grad je kontinuirano obnavljan do 19. stoljeća kada je vanjsko dvorište porušeno.
Od 1937. do 1984. godine u nekoliko navrata obavljani su nužni popravci zgrade koja je već bila znatno oštećena, da bi tada započeo sustavni rad na obnovi i revitalizaciji Staroga grada. Na temelju arheoloških i konzervatorskih istraživanja napravljen je projekt obnove koji je većim dijelom ostvaren. Bez ikakvih pretenzija da nekome nešto sugeriramo, jer u Đurđevcu su i sami svjesni kakvo im je arheološko blago prekriveno zemljom i asfaltom, pokušavamo samo zamisliti kako bi divno bilo da se do Staroga grada dolazi nekim mostom koji bi se nadvio nad konzervirane iskopine. Ne bi bilo parkirališta, ali bi se vidjele neprocjenjive vrijednosti i ljepote starog Đurđevca. Ali, kako su sami mještani napisali: točeka neka bolja vremena.
Tekst i foto iz 1986. godine: Ivo Čičin-Mašansker