Planiralo se: nova eksportna klaonica omogućit će izvoz janjadi i plasman ovčjeg mesa, mesa junadi i goveda, stočarski bogatog šarplaninskog područja, a istodobno domaće tržište obogatit će se posebnim vrstama mesnih prerađevina, pa će se proizvoditi znameniti suđuk, prizrenska goveđa kobasica, zatim goveđa i ovčja kobasica, ovčji pršut te suho i dimljeno goveđe meso itd., uz zaposlenje novih 111 radnika.
 |
Pomoganje nerazvijenih dijelova bivše države bila je zakonska obaveza svih poduzeća, pa, dakako, i najviše, hrvatskih. Novac se uzeo (na posudbu, kao kredit) i netko ga je nekome dao. Prema nekakvim ključevima. U Podravki su se dosjetili jadu pa ju je, prema Zakonu o obaveznom zajmu za kreditiranje bržeg razvoja privredno nedovoljno razvijenih republika i SAP Kosovo, Sabor SRH oslobodio te uplate, jer je Podravka odlučila udružiti sredstva za izgradnju privrednog objekta. A radilo se o tvornici u Prizrenu u zajednici s Agrokosovom. Sredstva su se izdvajala od 1983. do 1985. godine (u vlastitoj tada postojećoj Internoj banci oko 500 milijuna). Agrokosovo se obavezalo osigurati zemljište, priključak na kotlovnicu i trafostanicu (vrijednost od 60 milijuna tadašnjih dinara).
U planu je bila izgradnja eksportne klaonice i prerade mesa u Prizrenu, jer je Agrokosovo imalo sirovinsku osnovu. Planirano je da se u novoj klaonici godišnje kolje 55.000 ovaca i 20.500 goveda, proizvede 3000 tona svježeg mesa, 1500 tona mesnih prerađevina i komponenata za gotova jela, 940 tona sirove kože i 250 tona ostalih proizvoda. Plan je bio u pogonu zaposliti 85 novih radnika i 30 radnika iz stare, zatvorene klaonice.
Umjesto sapuna – klanje ovaca
Sabor je inače pola godine prije zaključio da bi OOUR Belupo 2, koji je nominiran od Privredne komore Hrvatske u Prizrenu u okviru Farmakosa izgradio tvornicu sapunskih proizvoda, no nije bilo sirovinske osnove, pa je program od sapunskog postao – prehrambeni.
S novom tvornicom planirane su i velike dobiti, a povrat sredstava bio je predviđen u 13 godina s pet posto kamata, nakon tri godine moratorija.
Početak izgradnje bio je predviđen u travnju 1984. godine, a završetak u lipnju 1985. Podravkine obaveze ne bi prestale izgradnjom tvornice. Agrokosovo je trebalo Podravki isporučivati stotine tona graška, mahuna, krastavaca, gnojiva, koncentrata rajčica, ljutih feferona, paprike, koncentrata grožđa, vinskog destilata, lozovaču i smrznute kokoši.
Uz to se nadalje očekivalo smrznuto voće, voćna pulpa, koncentrat voća, šipka i ljekovitog bilja. Predlagala se mogućnost proizvodnje bundevskih koštica i kupnja rasplodnih junica simentalske sorte. Uglavnom, željelo se da suradnja s Kosovom bude trajna i stvarna, jer, govorilo se, tvornica na Kosovu nije poklon – ona je obaveza.
Tvornica je izgrađena 1986. godine
Tri godine kasnije, u lipnju 1986. godine tvornica u Prizrenu, vrijedna 1,28 milijardi dinara puštena je u rad. Izgrađena je u zadanim i dogovorenim kapacitetima. Računalo se na rast stočarske i ratarske proizvodnje za što je tamošnje područje imalo povoljne prirodne uvjete.
Planiralo se: nova eksportna klaonica omogućit će izvoz janjadi i plasman ovčjeg mesa, mesa junadi i goveda, stočarski bogatog šarplaninskog područja, a istodobno domaće tržište obogatit će se posebnim vrstama mesnih prerađevina, pa će se proizvoditi znameniti suđuk, prizrenska goveđa kobasica, zatim goveđa i ovčja kobasica, ovčji pršut te suho i dimljeno goveđe meso itd., uz zaposlenje novih 111 radnika.
Ritualno klanje
Ne treba ni govoriti na koji se dio pučanstva ”pucalo” izgradnjom ove tvornice, vidi se iz asortimana u kojem nema govora o svinjetini, a klanja stoke trebala su se izvoditi ritualno, po vjerskim propisima.
Gledajući nekad, a i kasnije iz Podravkine perspektive, program uopće nije bio loš, tehnički je sve bilo izvedeno vrhunski, što je pohvalio tadašnji predsjednik Poslovodnog odbora SOUR-a Podravke Stjepan Kapusta, dok je ugovore tri dana ranije potpisao predsjednik Poslovodnog odbora Đuro Bijač, koji je predsjednikom postao nakon političke tzv. ”afere Gaži”. Osobito je bilo značajno i nužno potrebno što je Podravka namjeravala osigurati sirovinsku bazu i za svoju drugu proizvodnju.
No, onda se jednostavno sve razbilo o nekoliko jednostavnih činjenica: niti je bilo osigurane sirovinske osnovice (stoke, ovaca), niti je radni elan bio primjeren Podravkinom već tada europskom načinu proizvodnje. Drugačiji mentalitet, drugačiji pristup i dobra ideja se rasplinula. Danas o tome samo postoje stare fotografije i izresci iz novina.
Snimio: Ivo Čičin-Mašansker