U Koprivnicu se rado dolazilo. Kao u rijetko kojem grad i kraju, ovdje je bio izražen smisao za kulturu. Ovdje su se odvijale tribine, književne večeri, koncerti, kazališne predstave, premijere domaćih filmova, dolazili su poznati književnici, glazbenici, glumci, režiseri, snimatelji…
Vrijeme interneta i mobilnih telefona bilo je još daleko, komunikacije drugačije, a intezivniji (i cjenjeniji) bio je život na estradi, kazališnim daskama i na književnim domjencima. Danas svojim dolaskom teško privlače pažnju i najpoznatije osobe kulture i politike, gostovanja poznatih prati tek nekoliko zainteresiranih. Nekad je bilo časno biti u društvo poznatih osoba, a istodobno širiti krug prijatelja Koprivnice i osobito Podravke, koja je bila najčešći sponzor takvih dolazaka.
Kad smo već spomenuli političare, onda su naša iskustva iz novije povijesti takva da su političari uglavnom dolazili u Koprivnicu kad su trebali održati lekcije ili kad su u pitanju bile ‘čistke’, pa nije bilo nimalo ugodno 1971. godine za vrijeme tzv. maspoka, niti 1981. godine za vrijeme ‘afere Gaži’, a i nakon dolaska demokracije nije se smjela nositi ni crvena majica u kafiću da te dotadašnji drink-prijatelji ne bi proglasili komunjarom. Uzalud smo tumačili hrvatski grb i njegovu tradicionalnu crvenu boju. Uglavnom, nas su se političari i tzv.političari sjetili kad su im trebali glasovi, a i onda su se derali s tribina jedni na druge, na nas, tako da je sadašnje normaliziranje posjeta i ponašanja smirilo i psihološki dio glasačkog korpusa. Uostalom, znaju i oni: Podravcima nemreš prijetiti i galamiti na njih. Tko dolazi u ovaj kraj s podcjenjivanjem, kad tad će mu se to razbiti o glavu.
U Koprivnicu se rado dolazilo. Kao u rijetko kojem grad i kraju, ovdje je bio izražen smisao za kulturu. Ovdje su se odvijale tribine, književne večeri, koncerti, kazališne predstave, premijere domaćih filmova, dolazili su poznati književnici, glazbenici, glumci, režiseri, snimatelji. Domaće i strane televizije snimale su Podravku, Koprivnicu, Hlebine. Ovdje je tadašnji najpoznatiji talijanski dokumentarist D’Alessandro došao sa skepsom o zemlji ‘iza željezne zavjese’, a kada je nakupio materijal za izvanredni dokumentarni serijal, zahvalio se na pomoći i osobno obratio riječima: “Signore, la porta del RAI, sono sempre aperta per Voi”, a onda smo mu objasnili da RAI kod nas znači ‘raj’, i da smo njegove riječi slobodno preveli kao da su ‘vrata raja uvijek otvorena za nas’. U raj nismo ušli, a nismo otišli ni do talijanske državne televizije. No, mnogima su tako stečena poznanstva i te kako koristila.
Kao temu za ovu reportažu iz prošlosti uzeli smo ‘kulturu za stolom’, samo zato što smo pronašli niz snimaka poznatih osoba kulture za stolom, bilo da se blagovalo, bilo da se radilo. Ovo je ujedno i podsjećanje na osobe kakve su bile nekad. Neke više nisu među živima.
Arsen Dedić do jednom prigodom došao na poznati tribinu “43 minute sa…” zajedno sa, sada već pokojnim, književnikom rođenim u Koprivnici Zvonimirom Golobom. Obično su susreti završavali u dobroj atmosferi u pivnici ‘Kraluš’, koja je od samih početaka služila upravo toj svrsi, pa i prije nego što je nadograđena tzv. gostinjska soba. Dedić je dolazio i na koncerte zajedno s Gabi, a u kasnijim vremenima surađivao je i s udrugama iz Domovinskog rata. Jednom prigodom za punim stolom snimljen je na PRC-u. Zvonimir Golob snimljen je u ambijentu hotela Podravka, prigodom jednog govora za stolom. Na zgradi bivše gimnazije nalazi se spomen-pločatom istaknutom književniku, kojeg je s Koprivnicom vezalo rođenje i poneki posjet.
U godinama prije smrti Ivan Generalić se rado družio, za ratnih vremena bio je često gost postrojbi (primjerice zrakoplovaca), a i sam je primao goste, kao Liječnike bez granica i slično. No, pozivao nas je i na druženja u kuću u Sigetec, gdje nam je rado pozirao i neobično je volio da mu snima glas. Iz tih susreta ostale su zapisi na magnetofonskim vrpcama i poneka vesela fotografija. Njegov danas pokojni sin Jožek, bio je društvena i tražena osoba, pa je poznati novinar i šahist Dimitrije Bjelica, s kojim nas veže zajednički posao u Vjesniku, zatražio da ga prigodom posjete Vjesnikovih novinara povežemo s Josipom Generalićem. Učinili smo to – za stolom, u ugostiteljskom objektu Dvije ribe u Rasinji.
Ivan Lacković Croata također više nije među živima, a snimili smo ga za stolom u nedoumici koje slike da daruje za humanitarnu akciju Muzeja grada Koprivnice. Mijo Kovačić je jedna od živućih legendi naivne umjetnosti. Snimili smo ga za stolom u kući u Gornjoj Šumi, uz čašu viskija.
Kultura je za stolom često bila u Galeriji Hlebine, gdje su vrijedni domaćini uvijek znali što gladnim kulturnjacima treba. Znala su se naći poznata lica, pa su za ovim obilnim stolom Oka Ričko, Marijan Špoljar, Vladimir Crnković, Krešimir Trumbetaš Boč i drugi.
I Đelekovčan i Koprivničanec, koji je od šezdesetih u Zagrebu, književnik Pajo Kanižaj snimljen je šezdesetih godina za radnim stolom u nekadašnjoj redakciji Glasa Podravine, čiji je bio suradnik, naročito na području kulture, posebno navine umjetnosti.
Tko zna koje će slike današnjice za 40-50 godina biti objavljivane na Koprivnica.netu, jedini medij koji još pokazuje zanimanje za skupljeno fotografsko blago.
{vsig}slike-iz-proslosti/2012/01/report-1/{/vsig}
{vsig_c}0|PROSLOST-Arsen-Dedic.jpg|Arsen Dedić za stolom na PRC-u{/vsig_c}
{vsig_c}0|PROSLOST-Generalic.jpg|Ivan Generalić pozira za svojim stolom u kući u Sigecu{/vsig_c}
{vsig_c}0|PROSLOST-Hlebine-Vecera.jpg|Večera u Galeriji Hlebine{/vsig_c}
{vsig_c}0|PROSLOST-Ivan-Lackovic.jpg|Ivan Lacković Croata za stolom sa svojim crtežima{/vsig_c}
{vsig_c}0|PROSLOST-Miska-Kovacic.jpg|Mijo Kovačić za stolom u svojoj kući{/vsig_c}
{vsig_c}0|PROSLOST-Pajo-Kanizaj-60.jpg|Pajo Kanižaj za redakcijskim stolom šezdesetih{/vsig_c}
{vsig_c}0|PROSLOST-Zvonimir-Golob.jpg|Zvonimir Golob za stolom u hotelu Podravka{/vsig_c}