Ne može se, ilustracije radi, od Galerije Centra za kulturu očekivati dinamičnost i kvalitet u izložbama i akcijama, ako je za 12 izložbi godišnje osigurano samo 200.000 dinara, što bi za neku iole ozbiljniju izložbu bilo tek učešće u osiguranju djela. Ne može se govoriti ni o muzejskoj aktivnosti ako su sva razmišljanja uposlenih okrenuta prema otplatama amortizacije i dugovima koji su nastali kao interes cijele komune (spomen-područje ”Danica”).
 |
 |
Dvojica na jednu knjigu
Tekst i problematika su iz sredine travnja 1982. godine, a ovog puta podsjećamo starije i informiramo mlađe čitatelje, o tretiranju društvenih tema i tema iz kulture u Koprivnici prije 25 godina. Prvo, danas nezamislivo, sastanak novinara i djelatnika u kulturi.
”Na području društveno-političke zajednice izvršena je uspješna samoupravna transformacija kulture, odnosno institucija koje se profesionalno bave kulturnom djelatnošću(…) (…)Težilo se za većom organiziranošću i koordiniranošću rada među svim faktorima na planu kulturnih događanja – riječi su tadašnjeg direktora Centra za kulturu Zvonimira Hitreca.
Koprivnica je po mnogo čemu svjetski poznata, jer tko može mimoići likovnu tradiciju jedne naivne umjetnosti izrasle na ovom tlu, te napore što ih u tom pravcu, a i u drugima, čini, opet svjetski poznata, ”Podravka”?! Manje je poznato da se sve to čini kranjim naporima entuzijasta i zaposlenih u kulturnim djelatnostima. Hvale su vrijedne blještave manifestacije, ali Koprivnica danas još ima samo pola knjige po stanovniku (prosjek je inače bio dvije knjige). Pri tome se, jasno, misli na bibliotečni fond.
Uz skromnih 200.000 dinara godišnje za obnovu knjižnog fonda, teško da se može i zamisliti primjerenije razvijanje studijske čitaonice, koja bi uz brojnu industrijsku inteligenciju, mogla biti žarištem znanja i kulture. Zbog toga i težnja Centra za kulturu da približi i upozna udruženi rad s mogućnostima.
”Podravka” je izuzetni primjer i njezino odlično organizirano savjetovanje o kulturi u udruženom radu imalo je velikog odjeka diljem zemlje. Međutim, u ostalom dijelu udruženog rada ne zna se što radnik želi, kakvi su mu kulturni afiniteti. Zbog toga bit će nužno da se za koprivničke prilike upriliči prigodno savjetovanje i da se zaista vidi u kojoj mjeri su radne organizacije u planovima razvoja ugradile prilaz kulturnim akcijama: je li kao formalnu obavezu (što ne bi trebalo biti) ili kao suštinsku potrebu (što bi trebalo biti).
No, bogatija koncepcija ne može se ostvariti bez materijalnih sredstava, a isto tako ni sve lijepe zamisli i traženja građana i udruženog rada. Stoga, uz sadašnja izdvajanja u Samoupravnoj interesnoj zajednici (SIZ) za kulturu može se jedino učiniti sljedeće: prizemljiti kulturu s visina i staviti je u pravi odnos između potreba i mogućnosti. Ne može se, ilustracije radi, od Galerije Centra za kulturu očekivati dinamičnost i kvalitet u izložbama i akcijama, ako je za 12 izložbi godišnje osigurano samo 200.000 dinara što bi za neku iole ozbiljniju izložbu bilo tek učešće u osiguranju djela. Ne može se govoriti ni o muzejskoj aktivnosti ako su sva razmišljanja uposlenih okrenuta prema otplatama amortizacije i dugovima koji su nastali kao interes cijele komune (spomen-područje ”Danica”).
Očito je, prema kulturnim radnicima, da se problemi kulture često promatraju jednostrano gledajući iz ove ili one perspektive. Čitava bit je, međutim, u tome da u ukupnoj kulturnoj djelatnosti treba više zajedništva, prijedloga i suradnje.
Jedna jedina primjedba stigla na kulturne programe iz delegatske baze u proteklih nekoliko godina ne liči na zainteresiranost u stvaranju zajedničkih progama. Bilo bi loše za koprivničku, a i druge kulture, ako bi se uspostavio kupoprodajni odnos bez uzajamnog utjecaja na kulturnu politiku. Kultura se ne može prodavati samo kao roba, ona mora biti proizvod udruženog i ostalog rada.
Pozitivno je što su koprivnički radnici u kulturi poželjeli da o tome obavijeste javnost:
– Ako vi nešto napišete o našim nastojanjima u novinama, barem pročitaju oni koji bi to trebali znati. Na mnoge dopise se oglušuju.
I tako je sastanak bio obostrano koristan, a novinari će, možda, kako su poluozbiljno rekli, od sada ”preko veze” lakše doći do karata za kazališne priredbe za koje je dvorana Doma kulture u Koprivnici pretijesna.”
 |
Radost igre
O problematici što slijedi pisano je početkom prosinca 1982. godine.
”Jedanput zauvijek i konačno: čovjek se igra tamo gdje je čovjek u punom smislu, a potpun je čovjek samo tamo gdje se igra. Vjerovali ili ne, tom poetskom opaskom velikog njemačkog pjesnika Schillera, predsjednica Općinskog komiteta za društvene djelatnosti u Koprivnici, prof. Zlata Karlović, počela je informaciju o problematici dječjih igrališta i površina za igru i zabavu djece. Obično se misli da su materijali pripremljeni za skupštinske sjednice suhoparni, bez duha i pisani strogo birokratskim rječnikom. U ovom slučaju o tome se ne može govoriti. Materijal je razložan, edukativan, s najvažnijim povijesnim i podacima o razvoju problematike.
Kako drugačije, nego s osjećajem pristupiti materijalu u kojem je rečeno:
– Na nama je da igru učinimo što adekvatnijom, svrsishodnijom i prijatnijom. Tereni za igru su različiti: od dvorana, asfalta, prirodnih prostora, do parkova, pijeska, sijena, lišća i snijega, a poželjno je u današnjim uvjetima velike urbanizacije i otuđenja da se igra u prirodnim uvjetima na otvorenom prostoru, pod suncem i povjetarcem koji nosi miris prirode. Da bismo to postigli potrebno je osigurati prostor gdje će se djeca igrati, kojem će se prilagoditi i koji će prihvatiti. Potrebno je stvoriti prirodne ambijente, događajne kutiće.
Toliko od Zlate Karlović.
Ali, ni građani ne sjede skrštenih ruku. Dosta zelenih površina u Koprivnici sačuvano je upravo akcijama građana. Neka su dječja igrališta izgrađena dobrovoljnim radom. Veliki početni entuzijazam počeo je zamirati, pa danas neka dječja igrališta izgledaju otužno, klackalice su potrgane, bez košara za otpatke, a smeće je počelo zauzimati površinu Dječjeg vrtića u Ul. S. Prvčića, koji neće biti tako skoro izgrađen zbog nedostatka novca (iako je ucrtan u planu Koprivnice). Dehumanizacija prostora osjeća se na igralištima bivše osnovne škole. Izgradnjom na
selja Edvarda Kardelja (Križevčka) igrališta polako nestaju, lijepa zelena ograda djelomično je uništena, a pojavile su se i hrpe smeća.
Nevjerojatno je kako neki građani ne mogu promijeniti navike življenja: žele da im je sve pod nosom – i trgovina i parkiralište i – smetište, bez obzira što postoje kante za smeće i za to dobro plaćeni ”komunalci”.
Zanimljivo je da su neka dječja igrališta napuštena (Svilarska ulica) što nije čudno, kad u tim dijelovima grada naprosto nema djece. To ide na dušu bivšim planerima, jer ako su u određenom dijelu grada tri kuće, tu ne može biti čopor djece, ali zato valja pohvaliti sadašnje planere, koji u novim naseljima ostavljaju prostor za igru i dio prostora za sportska igrališta, kojih u Koprivnici već ima dovoljno.
Ni selo ne zaostaje za gradom. Posebno se zauzimaju aktivi žena u Peterancu, Đelekovcu, Legradu, Novigradu Podravskom, Rasinji i drugdje, gdje postoje uređena i opremljena lijepa dječja igrališta. Takve će se inicijative i nadalje podržavati.
Skupština općine izglasala je da brigu o igralištima moraju voditi kućni savjeti, a neuređeni predviđeni prostor za dječje igralište preuzet će izviđači i omladinci. Oni će poravnati i očistiti teren i koristiti ga za logoravnje i rekreaciju.
Djeca se građanima za brigu neće izravno zahvaliti, ali će zato u radosti igre pokazati svoju zahvalnost. Onom drugom dijelu građana koji tu brigu ne cijene trebalo bi osim čekova s kaznama za uništavanje zelenih površina dati prijedlog da se vrate u školske klupe s jednim nastavnim predmetom – ekologija”.
U to vrijeme još nije bio poznat pojam ”crveni karton”. Eto, tako smo brinuli o vama koji ste danas poslovni ljudi, menadžeri, profesori i – ekolozi.
Tekst i foto: Ivo Čičin-Mašansker