Svjetsko tržište znanja, tehnologije jedno je od najosjetljivijih. Pojaviti se na njemu visoko je priznanje stručnjacima jedne tvrtke. Kako je to uspjelo ljudima u Podravki?
Ovo je priča iz siječnja 1984. godine. Bili su to dani kad je Podravkino znanje velikom korakom kročilo u svijet europske tehnologije. Kako smo tada doživljavali taj neosporni uspjeh? Reportaža je autentični zapis iz tog vremena.
Napisao 1984. godine Ivo Čičin-Mašansker
Kratka novinska vijest glasi: SOUR Podravka, kao prva prehrambena industrija u Jugoslaviji, prodala je licenciju za proizvodnju svog prehrambenog proizvoda vegete mađarskim poslovnim partnerima, i to na devet godina. Ovim prijenosom materijalnih prava za proizvodnju vegete koprivnička Podravka se obavezala da će drugoj ugovornoj strani dati na korištenje zaštitni znak i druge simbole i znakove, dat će pomoć stručnjacima kako bi se u Mađarskoj uhodavala proizvodnja vegete iste kvalitete kao i u Jugoslaviji, a ugovorom je predviđena prodaja tog proizvoda samo na mađarskom tržištu. Zašto je vegeta prodana?
Tim pitanjem obratili smo se trojici Podravkinih stručnjaka: direktoru RO Podravka-vanjska trgovina i članu Poslovodnog odbora SOUR-a Antunu Vresku, savjetniku Velimiru Maraviću i odgovornom projektantu u RO Podravka-istraživanje i razvoj Željku Đurđini.
– Kad se jedan proizvod toliko tehnološki usavrši da dođe u špicu tehnološkog znanja, onda je on spreman za prodaju ne kao proizvod, već kao znanje – iznio je poantu Maravić.
– Svjetska trgovina sve se više zatvara i robu je sve teže prodavati na klasičan način, moraju se tražiti drugi oblici kooperacije, robna razmjena i – prodaja znanja – objasnio je Vresk. – Postoji i niz drugih elemenata koje Podravka do sada nije bila spremna realizirati. Ovo je prvi, da slikovito kažem, realizirani pokušaj. I naše perspektive su upravo u takvoj prodaji tehnologije. To će biti jedan od ciljeva razvoj Podravke i zato se moramo pripremati i kadrovski i organizacijski.
Bilo bi nelogično tvrditi da se sve dogodilo kao u snu, preko noći. Interes za vegetu u inozemstvu postoji već desetak godina. Bilo je već i razgovora o prodaji licencije. Međutim, inozemni partneri (ne mađarski) mislili su da će samo stvoriti proizvod nalik na vegetu, ali nisu uspjeli. Prvi su vrijednost vegete osjetili naši sjeverni susjedi. Nije tajna, vegeta je u Mađarskoj svojedobno bila toliko popularna da je postala čak i – sredstvo plaćanja. Vegeta je istodobno u svom 25-godišnjem rastu vodila tešku borbu, lojalnu utakmicu s domaćom i svjetskom konkurencijom. Ni jedan protivnik nije ju oborio na leđa. Naši sugovornici su nas upozorili:
– Mađarska ima dodataka jelima, no usprkos tome tražili su licenciju za vegetu. Tu se krije tajna određenog znanja koje posjedujemo. Tko je zaslužan? Slušajte, to je kao kad igra cijela nogometna momčad, a jedan čovjek dade gol.
– Dvadeset i pet godina svakodnevno na kontroli kvalitete ovog proizvoda rade čitavi timovi stručnjaka i radnika – upozorava Đurđina. – Proizvod se prati, analizira, kontrolira se stabilnost uskladištenja, traži se vrhunska kvaliteta i stalno održavanje njene nutritivne vrijednosti.
Međutim, posao u Mađarskoj sada tek počinje. Ovo što je napravljeno uspoređivano je sa santom leda kojoj tek mali dio viri iznad površine. Podravka od Mađara ugovorom traži – Podravkinu kvalitetu. Zbog toga će se prije svega obučavati mađarski stručnjaci, a redovita kontrola ići će do krajnje strogoće, pa bi se u slučaju nepovoljne kvalitete proizvod mogao stopirati. Pored toga, u Podravki ističu da se početak pravog posla očekuje tek kada za kratko vrijeme savezni nadležni organi registriraju ugovor.
Podravkini mađarski partneri su Hungagent i Delker u Budimpešti, te Paprikafeldolgozo Vállalat u Szegedu, gdje će se vegeta i proizvoditi.
– Mi smo u Podravki sretni i zadovoljni što surađujemo s tom zemljom, jer Mađarska, zemlja s jakom prehrambenom industrijom, ima pretpostavke za održavanje kvalitete, a dio sirovina za vegetu ionako uvozimo iz Mađarske – kaže Đurđina. – Vrlo smo ozbiljno shvatili svoje obaveze prema Mađarskoj, pa smo formirali posebne timove stručnjaka po pojedinim područjima i obavezama iz ugovora.
A mađarsko tržište je vrlo probirljivo, jer posjeduju licencije najpoznatijih svjetskih prehrambenih tvrtki, primjerice Maggi, Deit, Tuborg, sokove iz Grčke.
Vegeta je specifičan proizvod koji je svojom pojavom stvorio tržište i mnogobrojnim drugim domaćim proizvodima, a i u prodaju u inozemstvo išlo se utabanim vegetinim putovima.
Zanimljivo je pitanje o putu pređenom od korisnika do prodavača licencije.
– Podravka je prvu inozemnu licenciju (dr. Oetker) kupila prije 16 godina – kazuje Maravić. – Trebalo je samo 16 godina da se od kupca dođe do prodavača. Smatram da se tu krije veliki potencijal stručnosti i tehnologije. U tom razdoblju neki su ugovori obnovljeni, neki su prestali vrijediti, ali je proizvodnja nastavljena i u nekim proizvodima se u razvoju otišlo dalje od kvalitete što ju je pružala licencija. To je primjer dječje hrane u kojoj je Podravka postala jedan od vodećih proizvođača u Jugoslaviji.
– Nitko se u današnje vrijeme u svjetskoj podjeli rada ne javlja najprije s prodajom, već s kupnjom. Ali i za kupnju moraju postojati preduvjeti visokog tehnološkog znanja koje može realizirati kupljenu licenciju – dodaje Vresk.
U svemu tomu, to ističu svi u Podravki, osnovno je da se posebna pažnja poklanja kvaliteti. Bez toga nema udjela na tržištu znanja, ni u kupnji, niti u prodaji. Tržište znanja, tehnologije, jedno je od najosjetljivijih. Pojaviti se na njemu visoko je priznanje stručnjacima jedne tvrtke. To zadovoljstvo ‘podravkaši’ nakon ovog poslovnog poteza ne kriju.
Kad smo inzistirali da kažu je li se s vegetom taj prodor znanja na svjetsko tržište završava, dobili smo kratak odgovor: postoji interes i vode se razgovori za taj i još neke druge proizvode. Ostalo je poslovna tajna.
Krenulo je! Vegeta neće biti sama na svjetskoj trpezi!
(21. siječnja 1984. godine)
Fotografije iz 80-ih godina Vladimir Kostjuk