Podravina leži na zalihama potencijalno nepresušnog bogatstva, koje zasad nitko ne iskorištava kako bi trebao, iako bi se time mogla donijeti iznimna korist ne samo ovom području nego i cijeloj državi, vjeruje saborski zastupnik Željko Lacković.
Radi se o pitkoj vodi, koja je, prema njegovim riječima, resurs budućnosti, a područje nizvodno ušća Mure u Dravu obiluje najkvalitetnijom. Uz to, uvjeti su praktički idealni da se tom vodom opskrbe dijelovi Hrvatske koji njome manjkaju, poput otoka, ali i da se ona izvozi i tako na njoj zarađuje. Taj je resurs praktički nepresušan, kaže on, s obzirom na stalni priljev s Alpa.
– Ta ideja postoji već neko vrijeme. Taj potencijal je na razini plina i nafte u Podravini, a koji se uspješno eksploatiraju zadnjih 50 godina, i ona polako dolazi kraju. Hrvatska je, primjerice, među 30 zemalja po zalihama voda, a treća u Europi, iza Norveške i Rusije. Norveška i Švicarska su i glavni izvoznici vode u arapske zemlje. Trgovina vodom se odvija desetljećima – napominje Lacković.
Ističe da je situacija zapravo vrlo jednostavna i da je potrebna relativno mala investicija za ogroman povrat.
– Na području vodocrpilišta Đurđevac imamo šest iskopanih bunara i možemo 110 milijuna kubika vode crpiti godišnje, bez ikakvog utjecaja na kvalitetu vode, i to upravo u Đurđevcu. Primjerice, crpilište u Koprivnici ima kapacitet i 1000 litara u sekundi, što je i više, ali hidrogeološka studija kaže da bi tada došlo do priljeva gornjih voda, koje su lošije kvalitete. Pozicija Đurđevca idealna je zbog velikih količina šljunka, koji djeluje kao prirodni filter i voda se ne mora tehnički uopće dorađivati. Osim toga, udaljenost do terminala JANAF je manja od pet kilometara, investicija bi bila oko pet milijuna kuna, što je smiješno. Unutar njihovog koridora od 24 metra širine može se položiti cijev za vodu bez ikakvog rizika i tako se dolazi u luku u Omišlju gdje pristaju tankeri s vodom – pojasnio je Lacković.
Smatra da bi se time riješio problem vodoopskrbe na otocima u ljetnim mjesecima, čije bi vodospremnike punili brodovi, a također bi se voda i izvozila i prodavala. To ne bi moralo biti nužno u egzotične zemlje, već i naši susjedi imaju potrebe za tim resursom.
– Područje Balatona u Mađarskoj muku muči s vodom. Također, Bjelovarci imaju problema, sadašnji projekti aglomeracije idu prema tome da Đurđevac i Koprivnica opskrbljuju Bjelovarsko-bilogorsku županiju vodom – kaže nam on.
Pitka voda u svijetu na sve je većoj cijeni, a tu Lacković vidi priliku, pogotovo kada uspoređuje s drugim resursima.
– Cijena proizvodnje vode je jedna kuna po barelu, a nafte oko 300 kuna, a cijena litre vode na benzinskoj je skoro kao i cijena litre goriva. Važno je da ljudi vide o kakvom je potencijalu riječ, konačna cijena proizvoda je ista, a troškovi su 300 puta manji. S tim da će cijena pitke vode u budućnosti samo rasti – upozorava saborski zastupnik.
Njegov je plan s tim prijedlogom ići u nadležna ministarstva kako bi se napravila studija i dokumentacija za projekt.
