Rukometni klub KTC Križevci prije dvije godine proglašen je najboljim rukometnim klubom Koprivničko-križevačke županije. Tada je momčadsku nagradu preuzeo Robert Marković, dok je na novoj svečanosti, onoj za najbolje u 2019. godini, novo priznanje pripalo istome klubu. Razlika je u tome što je Marković sada proglašen najboljim županijskim rukometašem.
– Teško je reći jesam li očekivao priznanje ili ne. Imao sam dobru sezonu, iako Savez ne bi pogriješio da je priznanje uručio i nekome drugome, pogotovo u KTC-u. Lijepo je kada te nagrade za trud tijekom godine, to mi je motivacija u daljnjim rukometnim izazovima – kaže Marković.
Što se voli reći, Marković je pravo dijete kluba. Čvrstim, kontaktnim i jednim od omiljenih hrvatskih sportova počeo se baviti u petome razredu osnovne škole pod vodstvom profesora Davora Lamze koji je tada predavao Tjelesnu i zdravstvenu kulturu. Poredao ih je po veličini na crtu – kako to inače biva u tome razdoblju, kod vjerojatno svih nastavnika – te pozvao u RK KTC.
– Imao sam sreće što sam bio među višima, pa sam bio pozvan. Naravno, mogao je doći tko god je htio – šali se Marković.
Pune četiri godine, sve do odlaska u srednju Medicinsku školu u Varaždinu, Marković je sportski karakter gradio upravo pod Lamzom, na čemu mu je i dan-danas zahvalan. U njegovu je razvoju, siguran je, trener i nastavnik odigrao golemu ulogu.
“Podvrgnuo sam se operaciji, propustivši dvije sezone.”
Potražite li ga na internetu, otkrit ćete kako Roberta Markovića nerijetko zovu i Air Marković. Jasno, poveznica je to na Michaela Jordana koji je temeljni nositelj uzvišenog pridjeva zasluženog pamtljivim košarkaškim akcijama. No, Marković gotovo može letjeti,i to s pozicije lijevoga krila. Ne čudi, stoga, da se – koliko je to moguće – usporedio sa savitljivim Francuzom Lucom Abaloom koji je više puta iz nemogućih kutova tresao mreže. Uz njega, kao najdraže igrače naveo je Mikkela Hansena, Uwea Gensheimera i Domagoja Duvnjaka.
– Istaknuo bih ulazak u Prvu HRL Sjever u sezoni 2010./2011. kada sam sa 16 godina odigrao sve utakmice u prvom sastavu i pridonio ulasku u viši rang – prisjetio se Marković, koji je već s 15 godina bio član seniorskog sastava, najvećih trenutaka.
Do te ga je sezone vodilo treniranje s RK Varteksom tijekom srednjoškolskih dana koje je provodio u baroknome gradu, dok bi vikendom nastupao za svoje Križevce na čijoj je klupi tada bio trener Dragutin Miklečić. Nova promjena u njegovu životu uslijedila je završetkom srednje škole kada ga je put odveo u daleki Vukovar, odnosno na fakultet fizioterapije. Očigledno zaluđen rukometom, i u Slavoniji je pronašao novi dres – onaj HRK Borova s kojim je u Drugoj HRL Istok u sezoni 2013./2014. osvojio drugo mjesto. Iako je dotad, kako nam je ispričao, sve bilo u redu, za Markovića je uslijedilo teško razdoblje.
– S obzirom na to da sam imao probleme s desnim okom, podvrgnuo sam se operaciji. Propustio sam dvije sezone – govori.
Srećom, taj je dio njegova života imao sretan epilog, koliko se to može reći uzevši u obzir ozljedu. Na parket se vratio 2016. godine, a svega par mjeseci kasnije nastupio u četvrtfinalu Hrvatskog kupa protiv najvećeg hrvatskog kluba – PPD Zagreba. Na toj su utakmici nastale priložene fotografije i doživotne uspomene s reprezentativcem Zlatkom Horvatom, kao i ona na kojoj stoji uz Domagoja Pavlovića.
Sa svega 25 godina Marković je jedan od najstarijih Vitezova
Prije no što je koronavirus ugasio sport, Križevčani, popularno zvani Vitezovi, u Prvoj HRL Sjever držali su petu poziciju s osam bodova iza prve Moslavine. Iz rezultata ostvarenih tijekom proteklih godina vidljivo je kako takav rezultat ne zadovoljava nijednog igrača niti člana kluba, posebice stavimo li u jednadžbu plan da su, kao i proteklih godina, željeli plasman u Premijer ligu.
– Podbacili smo svi zajedno, svjesni smo toga. Imamo stvarno kvalitetnu ekipu – potvrđuje Marković.
Iako sa statusom najboljeg županijskog igrača, Marković kaže kako nije prvo i najglasnije ime svlačionice, unatoč tome što je sa svega 25 godina jedan od najstarijih. Kada treba posložiti redove, kao što je to nekad davno u školi činio Markovićev nastavnik i trener Lamza, tu je kapetan Toni Pehar.
– Funkcioniramo kao prava klapa, na i izvan terena. Znate kako je to u sportu, mlađi moraju slušati starije. Tako je i kod nas – objašnjava nam Marković.
Obrazovanje je stavio ispred inozemnih ponuda koje su stigle na njegovu adresu
Zanimljivost iz Markovićeva života, inače pripravnika fizioterapije u Specijalnoj bolnici Varaždinske Toplice koji u slobodno vrijeme igra videoigre, gleda filmove pa ponekad i kuha, jest što je proteklih šest mjeseci u vezi s Larissom Kalaus, Križevčankom i igračicom RK Lokomotive, jednog od uspješnijih hrvatskih ženskih klubova.
– Može se reći kako nas je rukomet spojio. Odlično funkcioniramo, pomažemo jedno drugome – kaže Marković, dodavši kako Larissa iza sebe ima tešku operaciju koljena od koje se odlično oporavlja jer je, kaže, pravi borac, a zbog čega je na nju vrlo ponosan.
S brojnim promjenama mjesta boravka te opisanim zdravstvenim problemima na umu, Marković je zadovoljan dosad postignutim. Na pitanje je li ikada obećavao više, tražio put k profesionalizmu, odgovara kako su na njegovu adresu stigle inozemne ponude, ali je na prvo mjesto postavio obrazovanje, tj. fakultet. U svim njegovim odlukama, na svim njegovim utakmicama, imao je bezuvjetnu podršku roditelja, brata i sestre. Oni su najvažniji kotačić svega što je postigao, kaže.
– Veseli me trenutak u kojemu ću Larissu gledati na terenu. Kompetitivni smo, treniramo zajedno sada kada smo zbog koronavirusa u Križevcima. Malo me muči sa svojim teškim treninzima, nisam naviknuo na njezinu razinu profesionalizma. Ali, ne dam se – uz osmijeh priča Marković, zaključujući kako mu je glavni cilj plasirati se s Križevcima u Premijer ligu kao najviši domaći rang.
U skladu s time, zasad ne planira mijenjati klub.