Podjela i povećanje znanja bili su svrha prošlotjednog 4. Kongresa sestrinstva Koprivničko-križevačke županije koji je u Križevcima okupio podravsko-prigorske medicinske sestre i primalje. Tema okupljanja bio je rad u 2020. godini, u pandemijom obilježenom vremenu. Tim smo povodom razgovarali s Ružicom Evačić, predsjednicom Kongresa i pomoćnicom ravnatelja za sestrinstvo u Općoj bolnici dr. Tomislav Bardek Koprivnica, zatim Katarinom Martinčić, ravnateljicom Ustanove za zdravstvenu njegu u kući Katarina i predstavnicom djelatnosti zdravstvene njege u županiji koja broji 36 zaposlenih medicinskih sestara te Renatom Deduš, vlasnicom privatne ustanove za zdravstvenu njegu Mediviva u Križevcima.
Radni staž R. Evačić i K. Martinčić iznimno je dug, i to u struci koja podrazumijeva rad s bolesnim osoba, što na prvu ne zvuči kao naročito veselje. Iznenađujuće, one tvrde suprotno.
– Posao nam je izrazito veselje, naš poziv. Ispunjava nas, o tome smo maštale odmalena. Kada medicinska sestra dušom i tijelom obavlja posao, onda je ona to privatno i profesionalno – odgovara R. Evačić, istaknuvši važnost preventivnog djelovanja.
– Zdravstvena njega u kući nastavak je rehabilitacije i liječenja naših kolegica u institucijama. Bolesnik izlaskom iz bolnice dolazi obitelji. Sve manje njih zbog teške ekonomsko-socijalne situacije odlazi u institucije, pa se većina brine u vlastitome domu. Stoga, mi smo medicinske sestre bolesnika, ali i njihovih obitelji. Nekada je, nažalost, puno teže pohvatati želje i prohtjeve obitelji nego bolesnika, koji je najmanje zahtjevan – pojasnila je K. Martinčić pa dodala kako je sestrinstvo multidisciplinarna djelatnost u kojoj medicinske sestre djeluju zajedno, neovisno o užem području.
Suradnja ustanova sa zdravstvenim djelatnicima na terenu
Govoreći o pandemiji, ljudi koji nisu u zdravstvu situaciju shvaćaju drugačije u odnosu na one koji su u žiži zbivanja, smatra R. Evačić. Pritom, napominje kako je potrebna bolja komunikacija zdravstvenog sektora s medijima kojima, misli, nedostaju prave informacije zbog kojih javnost gradi pogrešnu sliku. Ona tvrdi kako je sve pod kontrolom, kako sve savršeno funkcionira, unatoč nepovoljnoj situaciji.
– Educirani smo i školovani pomagati u bilo kakvim bolestima, tako i karantenskim. COVID-19 jest doveo do velike reorganizacije, no to je gotovo dnevni posao. Koprivnička je bolnica akutna, što znači da 24 sata moramo biti spremni zbrinjavati ljudi. Ova je situacija pojačala tu potrebu – pojasnila je glavna sestra.
Dakle, bolnice s covid-pozitivnim pacijentima rade unutar sustava. Primljene upute nadležnih tijela potom dijele ostalim granama, tako i onima koji pacijente njeguju na terenu.
– Kongres je dokaz kako se sve djelatnosti sestrinstva nadovezuju. Sestre su jedinstvene, redovito se educiraju. Smatram kako tijekom pandemije nije bilo nikakvih problema. Naravno, naš je rad bio otežan zbog zaštite koja podrazumijeva svu opremu. Potrošile smo više vremena. Što se tiče terena, informacije su nam bile dostupne, a mi pravovremene – misli K. Martinčić.
Teret pandemije nose, iznijele su i nosit će, u najvećem slučaju, medicinske sestre i primalje, naglašava R. Evačić
Strah je jedna od temeljnih emocija. Na pitanje je li, posebice u početku, bio prisutan u smislu da će virus prenijeti svojim ukućanima, R. Evačić odgovara: “Naravno, i mi smo ljudi.” Cijelome svijetu nepoznata situacija zahtijevala je, a zahtijeva i danas, oprez.
– Nema nas dovoljno. Sestrinska profesija mora imati puno više prostora. Teret pandemije nose, iznijele su i nosit će, u najvećem slučaju, medicinske sestre i primalje – naglašava R. Evačić.
Kako su naše sugovornice ponavljale, pandemijski mjesec nisu iza nas. Oni su tu, a bit će i u bližoj ili daljoj budućnosti. Donedavno je nezadovoljstvo građana, između ostaloga, stvarala mjera prema kojoj supruzi nisu mogli prisustvovati porođajima i biti podrška svojim suprugama. Produžio se dio lista čekanja, opet na nezadovoljstvo onih koji čekaju. Što donosi vrijeme pred nama, teško je reći, ali da će biti promjena, to je sigurno.
– Gledamo što će biti manje zlo, kako za pacijente i rodilje, tako i za djecu i nas same. Ministarstvo i Stožer donose mjere i preporuke koje moramo poštivati. No, svaka ustanova ima specifičnosti koje se tiču prostora i organizacije rada. Nekada nekoga ne možemo pustiti zbog toga. Ljudi to trebaju prihvatiti. Nije da ih ne želimo, već želimo prevenirati veće zlo. Vjerujte mi, na dnevnoj bazi propisujemo postupke koji se ni nama ne sviđaju. Bilo bi lakše bezbrižno otvoriti vrata. Ali, moramo paziti kako spriječiti širenje infekcije. Pustite li unutra jednog čovjeka koji će zaraziti pet-šest djelatnika, oni će biti van posla. Prenesu li to na bolesnike, opet će reći kako se nisu odgovorno ponašali jer su se zarazili u instituciji. Svakom mjerom želimo zaštititi pacijenta, onda i sebe same – svjesna je R. Evačić kako savršeno rješenje ne postoji, potvrdivši kako na dnevnoj bazi slušaju žalbe građana.
– Nijednom liječniku nije lijepo reći: “Ne možete ući.” Nikada nismo ostale bez emocija. Povezivali smo obitelji s onima koji imaju članove u upitnim zdravstvenim situacijama. Trudimo se, samo je to u javnosti nevidljivo – misli.
Iskustvo K. Martinčić s terena govori kako su se ljudi ponašali u skladu s uputama u slučajevima pozitivnih osoba, čemu su, vjeruje, i oni doprinijeli edukacijom.
– Nismo imali nikoga tko bi radio protiv protokola. Mediji su nam jako bitni za pravu i točnu informaciju, a ne da se društvenim mrežama šibaju pogrešne. Moram pohvaliti, ljudi su slušali Stožer i struku. U manjem su broju oni koji su protiv svega – govori K. Martinčić.
Zdravstvena njega u kući, nakon liječenja u bolnici, između ostaloga podrazumijeva zbrinjavanje kroničnih i postoperativnih rana, palijativnih pacijenata i njihovu rehabilitaciju.
– Pravovremene informacije dobivale smo od bolnice. Znale smo kome se, zašto i zbog čega ide – zaključuje K. Martinčić, želeći apostrofirati dobru suradnju.
Ako mi, zdravstveni djelatnici, nećemo vjerovati medicini, onda ne znam tko hoće, pita se R. Evačić
Na osudu dijela javnosti, koja je dovela čak i do prosvjeda, naišla je i odluka o obaveznim covid-potvrdama za zdravstvene djelatnike. S obzirom na to da njihova procijepljenost nije stopostotna, dio ih se mora više puta tjedno testirati prilikom dolaska na posao. Nameće se pitanje kako to da nekolicina zdravstvenih djelatnika, koji bi prvi trebali imati povjerenje u znanost, ne želi primiti cjepivo.
R. Evačić govori iz kuta koprivničke bolnice, u kojoj je procijepljen velik dio zaposlenika. Napominje kako se ponekad zanemaruje broj onih koji trenutno ne rade, već su doma. No, i oni ulaze u ukupan zbroj i konačni postotak cijepljenih.
– Ima medicinskih sestara, ja to znam, koje doje. Onda je to nešto što je, recimo, njezina volja kada prestane dojiti. Ne spominje se kako ih je puno preboljelo, zbog čega nisu cijepljeni. Kada to istekne, oni će se cijepiti – uvjerena je R. Evačić, nastavljajući.
– Gledajte, u bilo kakvim odlukama, na bilo kakvim razinama, ljudi imaju slobodu razmišljanja. Zdravstvenog djelatnika ne smijete, niti nam je to namjera, forsirati da se mora cijepiti. To je sloboda svake osobe – smatra sestra.
Najvažnije im je da se “nitko, ama baš nitko, nije protivio testiranju ili provjerama.”
Renata Deduš – koja u privatnoj ustanovi ima 17 zaposlenih osoba, od kojih se samo jedna nije cijepila – smatra kako bi se svi zdravstveni djelatnici trebali cijepiti. No, kao i R. Evačić, napominje kako je riječ o slobodnome izboru.
– Kada biste mene pitali, mislim da bi cijepljenje čak i trebalo biti obavezno. Ako mi, zdravstveni djelatnici, nećemo vjerovati medicini, onda ne znam tko hoće. Na kraju krajeva, od Hipokrata pa nadalje provodimo zdravstvenu medicinu. Ne možete imati iskustvo cijepljenja unatrag pet godina, kada ga nema. Zasad, ne vidimo razlog zašto se ljudi ne bi cijepili prema istraživanjima za koje znamo – nadovezuje s R. Evačić.
Medicinskih sestara nigdje nema dovoljno
Koprivničko-križevačka županija broji oko 900 medicinskih sestara. Taj broj nije dovoljan, sigurna je R. Evačić, ali to je pitanje za cijelu Hrvatsku, Europu pa i svijet. Problem je, dakle, globalan. Na njemu valja raditi, promovirati profesiju i priznati kompetencije, mišljenja je.
– Mladi ljudi migriraju, otvorena su vrata svijeta. I meni je to normalno. Ne znam zašto se toliko čudimo tome što je netko otišao iz Hrvatske. A ne čudimo se kada netko ode iz Njemačke ili iz Irske u Sjedinjene Američke Države – svjesna je R. Evačić.
– Kada se medicinskim sestrama podignu kompetencije, porast će koeficijent, što je novac, a novac je, budimo iskreni, motivacija – nastavlja.
Moguće otegotna okolnost u bavljenju ovom strukom leži na početku teksta. Posao, ponovimo, uključuje stresne, nerijetko tužne situacije. Na kraju krajeva, u pitanju su životi, životi ljudi koji ne dolaze sretni u bolnicu, već kako bi potražili pomoć. Baš im tada najviše treba podrška. Kako R. Evačić 26 godina radi u školi kao vanjska suradnica, educirajući mlade medicinske sestre, tako ima jednu priču.
– Kada idete na posao, ispred vratiju ostavljate sve brige. Idete neopterećeni, to auto-treningom moramo moći napraviti, moramo se kontrolirati. Preuzimamo pacijente, njihove brige i potrebe, zato smo tu. Povratkom kući uzimamo probleme. Nažalost, ljudi smo, te često uzimamo i njihove probleme. Opet, moramo biti vrlo čvrste, psihofizički stabilne osobe. Obitelji žele vedru, veselu mamu kada dođe iz smjene – kazala je R. Evačić, naglasivši važnost razbibrige, hobija i opuštanja, kao i međusobnog druženja uslijed teških situacija, kao što je zbor koji su medicinske sestre osnovale.
R. Deduš, baš na tome tragu, kaže kako joj radnu svakodnevicu olakšavaju razne aktivnosti.
– Godine iskustva su iza nas. Naučiš se s time živjeti – tvrdi R. Deduš.
– Najlakše je biti nasmijan. Međutim, u jednoj sobi zdravstvene ustanove vlada veselje jer su nalazi dobri. A u drugoj žalost jer su loši. Moramo pratiti emociju pacijenta i jednako se tako ponašati. Biti veseli kada je veseo, suosjećati kada je tužan. Zato kažem da sestrinstvo ne može biti posao, već poziv. Moraš ga voljeti – zaključuju R. Evačić i R. Deduš uglas.
