Ludbrežanka Sara Kolak, 25-godišnjakinja koja je olimpijska pobjednica u bacanju koplja iz Rija 2016. godine, trenutačno je zarobljena u Norveškoj. Kako, zašto? Pa još u veljači otišla je u Oslo kako bi se što bolje pripremila za novu sezonu u kojoj si je za glavne ciljeve postavila Olimpijske igre u Tokiju i Europsko atletsko prvenstvo u Parizu, piše Večernji.
Ipak, pojava koronavirusa sve je promijenila naglavačke. Olimpijske igre su odgođene, a boravak u Oslu se produljio.
– U Oslu sam nešto više od devet tjedana. Pokušala sam otići doma sredinom ožujka, ali nisam dobila avionsku kartu, a potom su granice zatvorene. Iskreno, ni sama ne znam kakav je sada postupak za vraćanje u Hrvatsku. Morala bih vjerojatno zvati našu ambasadu u Norveškoj, a ono što znam je da bih nakon dolaska doma, u Ludbreg, trebala biti dva tjedna u samoizolaciji. Tako da za sada ne razmišljam o nekom brzom povratku – kaže Sara.
Kod nje doma su svi dobro, čak se i brat uspio vratiti i sada je s roditeljima. Jedino Sara nedostaje. No, njeni su se već navikli da ona izbiva od kuće, sve zbog sporta. Znala je i po nekoliko mjeseci biti bez dolaska u rodni kraj. Otkad je profesionalka prvo je živjela u Rijeci, a zatim i u Sloveniji.
Stranac u Norveškoj, pogotovo u Oslu, nije lako biti jer je sve užasno skupo.
– Da, čak i većina Norvežana odlazi u susjednu Švedsku u mjesečnu nabavu namirnica. Nisam sigurna, ali čini mi se da je u Švedskoj puno toga i do 50 posto jeftinije. Čak su neki išli u kupnju u Švedsku i dok traju mjere, no oni koji su uhvaćeni morali su platiti visoke kazne. Znam samo da kada sam prvi put bila u Oslu i ondje kupovala, ostala sam šokirana koliko je sve skupo. A kada sam se vratila doma, šokiralo me ponovno koliko je kod nas sve puno jeftinije – govori ona.
Restorani su sada zatvoreni, rade im samo dostave. No, Sara zna kuhati, kuha sve, od tjestenina i mesa do variva. Ima puno recepata i prati ih. Ako zapne, na telefon nazove baku. Ipak, ono što najviše voli pripremati mora izbjegavati u širokom luku. Radi se o kolačima.
– Sada kada ne mogu obaviti puni trening, to ne bi bilo dobro, trebam paziti na kilograme. Što je najgore, kolače voli peći i moja cimerica, tako da se moramo suzdržavati od slatkoga. Smještaj u Norveškoj mi trenutno pokriva Hrvatski olimpijski odbor i Hrvatski atletski savez i neizmjerno sam im zahvalna na tome. Treba istaknuti da oni ne troše neki dodatni novac jer bih ja taj novac ionako trošila na pripremama. A bi li one bile u Norveškoj ili negdje drugdje, to sad nije važno – kaže Kolak.
Kakav je trenutačno život u Oslu?
– Naizgled je sve normalno. Terase su pune, no ne rade škole, vrtići, restorani, kina. Sport je stao. U kafiću mogu biti najviše četiri gosta. Ljudi se puno šeću, ima puno lijepih parkova u kojima sam znala trenirati. Naravno, nisam bacala koplje u parku da ne bih nekoga ozlijedila. Uostalom, za trening bacanja koplja ne treba se nužno i bacati koplje. Može se bacati omanja loptica ili medicinka. To su sve dobri treninzi za tehniku bacanja koplja. Dobra je vijest što je nedavno otvoren olimpijski centar, pa ću ondje sada moći trenirati. Samo, problem je s terminima jer ima puno vrhunskih sportaša i svi žele svoj termin. Dobila sam dosta kasni, večernji termin. Ali, ne bunim se. Meni je trening dobar i kada samo bacam lopticu u zid. U početku sam trenirala sama u stanu. Imali smo bučice, elastične gume, strunjače pa se moglo održati dobar trening – priča Sara.
Otkrila je zatim kako provodi slobodno vrijeme.
– Kad nemam obvezan trening, onda kuham, obavljam razne kućanske poslove, pročitam dobru knjigu. Jednom tjedno odem u trgovinu, ali gledam da to bude u rano jutro kada nisu velike gužve. Naravno, gledam i puno filmova i serija. Velika sam obožavateljica Marvelovih junaka – Crne udovice, Hulka, Captain Americe, Thora, Iron Mana, Spidermana. Znala sam maratonski gledati te filmove. Neke sam gledala i pet-šest puta i nije mi bilo dosadno. Volim rješavati sudoku, a kod kuće imam i mali stolni tenis pa cimerica i ja igramo po cijele dane. Mini stolni tenis kupile smo početkom godine i nismo ni znale koliko će to biti dobra investicija. Vidjele smo ga u olimpijskom centru, a naš fizioterapeut mi je rekao da je igranje pingića raj za lakat. Imamo i pikado, ali ga ne igramo često jer bi bilo previše rupa u zidu. Šteta, nemamo PlayStation – izjavila je mlada Ludbrežanka za Večernji.
Cimerica joj je norveška bacačica koplja Sigrid Borge. Ona nije iz Osla pa su se tako spojile. Isto su godište i odlično se slažu. Imaju iste teme za razgovor i zanimaju ih iste stvari. Obje su vrhunske sportašice. Čeka se dan kad će ukrstiti koplja na nekom velikom natjecanju.
– Vjerujem da će i toga biti. Sigurna sam da ćemo jedna drugu podržavati, neće biti ljubomore ili mržnje između nas. Jedna drugoj čestitat ćemo na pobjedi – kaže Sara pa otkrila može li ju cimerica pobijediti.
– Naravno. Njezin je osobni rekord 63,28 metara, a to je rezultat koji bi trebao biti dovoljan za finale na bilo kojem velikom natjecanju. Na posljednjem velikom natjecanju bila je osma, prije dvije godine na Europskom prvenstvu u Berlinu. Inače, bila je europska prvakinja do 23 godine 2016. Trenutačno ima problema s ozljedom lakta, ali ide na bolje. Ja uvijek imam nekih sitnih ozljeda, ali ništa strašno. Vjerujem da će se uspjeti spasiti dio atletske sezone. Bila bih jako žalosna da se baš ništa ne održi. Sad kad nema Tokija, bilo bi sjajno kada bi se održalo barem Europsko prvenstvo. Ne mora ono biti nužno potkraj kolovoza kako je bilo planirano, može se odgoditi i za listopad. U svakom slučaju, bit ću spremna za sezonu bez obzira na to kada će početi – govori.
Vrijeme u Norveškoj nije iskoristila kako bi naučila njihov jezik jer je jako težak, ali osnove zna.
– Samo neke osnove znam, znam reći hvala, dobar dan, doviđenja… Znam brojiti do deset, znam sve dane u tjednu. Norveški jezik užasno je težak. Nije kao kod nas, da se izgovara onako kako se piše. Kod njih se na jedan način piše, na drugi izgovara. Ali, nemam problema s komunikacijom. Ovdje svi ionako znaju engleski – otkriva.
Trener joj je Andreas Thorkildsen, koji je s 22 godine postao olimpijski prvak i osam puta uzastopno bio na velikim natjecanjima na pobjedničkom postolju, jedini kopljaš u povijesti koji je istodobno držao olimpijski, svjetski i europski naslov.
– Zanimljivo je da mi je on i kopljaški uzor. Čak negdje imam i našu zajedničku fotografiju dok sam bila početnica. Naravno, tko bi očekivao da će mi jednog dana biti trener – veselo kaže Sara.
Sandra Perković, naša najbolja atletičarka, poklonila joj je koplje s njegovim potpisom.
– U to vrijeme nisam imala svoje koplje i za mene je to bio sjajan dar. Tada sam imala dva koplja, jedno se zvalo Zmaj, a drugo Thorki. Danas imam dosta svojih kopalja. Imam ih osam samo ovdje u Oslu, a neka su i u Sloveniji, neka u Ludbregu. Tako da kamo god dođem, imam s čime trenirati. Koplje Thorki ponijela sam u Oslo i naravno da trener zna za njega. Znao je od onog trenutka kada ga je potpisao – govori Sara pa otkriva da koplja drže u spremištu u podrumu.
U Norveškoj je trenutno lijepo vrijeme, dvadesetak travanjskih stupnjeva.
– Tko bi rekao. Tu su zime uvijek duge, stalno puše vjetar. Meni sve to odgovara, posebno zbog treninga. Nisam ovisna o zatvorenom prostoru. Jedva čekam da sve ovo prođe, da se mogu vratiti doma u Ludbreg i napokon pojesti mamin ručak. Taj mamin domaći ručak sanjam već jako dugo. Naravno, i to da počnu natjecanja. Jako mi nedostaju veliki stadioni, navijanje i adrenalin koji sve to prati – rekla je za kraj Sara Kolak.