Ivana Hanjš diplomirana je novinarka iz Koprivnice koju je ljubav prema putovanju usmjerila na šestomjesečnu avanturu. Potpuno sama otišla je na put bez rasporeda. Njezina destinacija bili su Tajland, Kambodža, Vijetnam i Španjolska, ali samom polasku prethodile su dvije godine velikog odricanja. Osim dojmova i doživljaja s putovanja, Ivana nam je, između ostalog, ispričala kako se odvažila na taj hrabar potez, kakav je sad njezin pogled na dom, te zašto su ljudske priče najvažniji dio njezina putovanja.
Kako je sve krenulo? Odakle motivacija, hrabrost, ideja?
– Sva moja kratka putovanja imala su kraj. Uvijek sam htjela nastaviti, a jedno sam jutro shvatila da i mogu. Novac mi je bio prepreka. Isplanirala sam to dvije i pol godine unaprijed. Studirala sam, radila dva posla, nekad i tri, nekad bih spavala svaki treći dan samo da uštedim. Živiš kako ne želiš da jednog dana možeš kako želiš. Odrekla sam se svega, nisam izlazila, ni išla u kino, nisam kupovala krpice, šminku… Nije bilo lako, ali motivacija je najbitnija.
Na koji si način isplanirala putovanje? Dođeš, siđeš s aviona… i onda?
– Ima tu puno planiranja, ljudi to ne vide. Sjediš za laptopom satima. Registrirala sam se na stranici Workaway. Volontiraš u zamjenu za smještaj i hranu, a sam biraš kud ideš i što želiš raditi. Volim raditi s ljudima pa su hosteli bili moj izbor. Imala sam dva dana bukiranog smještaja i poslije ništa. Ludo, ali to sam htjela, slobodu.
Kako je tvoja obitelj reagirala na tvoju odluku?
– Imam genijalne roditelje i oni su mi jedni od najboljih prijatelja. Stvarno mogu biti ponosna jer nikad mi nisu ništa zamjerali, apsolutno su bili uz mene i još uvijek jesu.
Kako ti je bilo u Tajlandu?
– Ondje sam provela najviše vremena. Svidio mi se jer je turistički uređena zemlja i u svakom trenu možeš jeftino otići na drugu stranu. Vrijeme nije bitno, hrana je božanstvena, sve je jednostavnije, nema opterećenosti. Ondje sam shvatila da sam totalno jednostavna, da ne bih više ganjala neke karijere. Bila sam dugo tamo pa me zanimala i ova lošija, realnija strana.
Koja je loša strana?
– Jako sam se razočarala u njihov odnos prema životinjama jer Tajlanđani su 90% budisti, a budisti ne smiju nauditi čak ni mravu, a oni jako muče životinje. Nemaju osjećaj za čišćenje ni recikliranje. Ljudi koji rade u turizmu, u Hrvatskoj te barem daruju osmjehom, a ondje ti doslovno uzmu lovu i okrenu se. Ako trebaš nešto, nitko ti neće pomoći.
Kako ti se svidjela Kambodža?
– Kambodža mi se baš i nije svidjela. Dječja prostitucija je očigledna. Ljudi su siromašni, a mi turisti hodamo u našim krasnim majicama. Osjećala sam se kao uljez. Napadni su i tužni te misle da si im dužan dati novac samo jer si bijelac. Vidjela sam nadrogiranu djecu i kako spavaju na ulici sa psima.
Je li u Vijetnamu bilo bolje?
– Vijetnam me podsjetio na Europu. Osjećala sam se ugodno. Dakle, ipak mi je ljepše gdje je sređenije, a htjela sam divlje. Prekrasna zemlja, ljudi, hrana i plaže, a to nisam uopće očekivala. Imala sam osjećaj da su svi siromašni, ali mi imamo iskrivljenu percepciju jer mislimo da je netko siromašan jer nema peterosobni stan ili dva auta. Njima je samo do druženja. Obitelj i prijatelji su najbitniji. S druge strane biti žena tamo je teško.
Što je slijedilo nakon Vijetnama?
– Dva sam mjeseca rezervirala za tajlandske otoke jer sam htjela vidjeti taj tropski raj. Sve one slike koje vidimo u filmovima i časopisima, to je sve točno. More je čisto, kao i plaže. Večere uz svijeće u restoranu na plaži mogu si priuštiti čak i obični backpackeri.
Posljednja je bila Španjolska. Što si ondje doživjela?
– Španjolska je bila privremeni povratak u Europu i divna je, ostala bih ondje živjeti. Htjela sam naučiti španjolski jezik, pa ‘ajmo u španjolsku obitelj. Živjela sam u Malagi kod krasne obitelji koja me doslovno htjela posvojiti. Uče djecu da mogu biti sve što žele. Svi se grle i daju si puse u obraz, čak i kad nekoga tek upoznaš.
Možeš li izdvojiti neku osobu s kojom si se srela?
– Edi je Amerikanac kojeg sam upoznala prvih par dana u Bangkoku, koji je u Tajland uselio zbog ljubavi. Gledala sam ga kao starijeg brata i naučio me da moram biti opuštena. Previše smo mi tu pod stresom, a Edi mi je bio najbolja škola.
Što se nalazilo u tvojem ruksaku na početku putovanja, a što na kraju?
– Vratila sam se s olakšanim ruksakom i sad ga mislim još više olakšati. Uzela sam puno stvari: tablete za smirivanje želuca, nisam potrošila ni jednu; dva ručnika, a treba ti jedan; dvoje traperice, jedne sam bacila; brdo kratkih majica, a nosila sam stalno pet istih i kupovala nove. Uzmeš najnužnije, a ostalo kupiš putem jer je jeftino. Dobro je uzeti puno kreme za sunčanje i kozmetike jer je ondje skupa i Azijatkinje ne koriste istu kao mi.
Jesi li ikad poželjela spakirati kofere i otići doma?
– Nikad.
Kako je bilo uz sve aktivnosti putovanja i pisati?
– Pisala sam jer sam novinarka. Bilo je teško jer ne možeš samo sjesti i napisati, treba to uobličiti u nešto, ali to mi je najveći gušt. Najviše sam putovala sama i sporim tempom kako bih ostala na jednom mjestu tjedan – dva. Svi ljudi su učitelji samo je pitanje koliko ti to želiš vidjeti. Svatko ima svoju neispričanu priču, a ja baš to želim zapisati.
Kako sad gledaš na Hrvatsku?
– Nisam otišla za poslom, nego sam htjela putovati. Imala sam osjećaj da sam u Hrvatskoj postigla sve što sam mogla. Prva dva mjeseca bilo mi je teško izbaciti Hrvatsku iz glave jer sam došla iz sistema gdje se toliko ne cijene individualnost i kreativnost, gdje ljudi završavaju fakultete, a ne mogu naći posao. Prezatvoreni smo i predepresivni jer nam je politički sistem kakav jest. Jednom dok se otvoriš prema svijetu, otvore ti se mogućnosti kojih u Hrvatskoj nema. Postoji drugačije i bolje od Hrvatske, to sad znam.
Kad si odlazila, je li to bio strah ili pozitivno uzbuđenje?
– Nijedno jer sam to toliko dugo htjela. Putnici se stalno križaju i idu zajedno i stvarno ne možeš biti sam ako ne želiš biti. Upoznaješ ljude koji su u istoj situaciji kao i ti. Velika solidarnost je među putnicima i onda stvaramo taj dom. Puno sam puta gledala film ‘Žal’ s Leonardom DiCapriom i kao mala rekla mami i tati da ću ići na taj otok. Kad sam shvatila da sjedim nasuprot tog otoka, suze su mi krenule jer skužiš da si ostvario snove s 25 godina. On je na tom otoku u filmu našao zajednicu putnika i ja sam to isto našla u toj kućici na drvetu.
Koja je tvoja percepcija doma, je li to osjećaj ili mjesto? Jesi li se na nekim mjestima osjećala kao doma ili se sad ovdje više ne osjećaš kao doma?
– Puno ljudi traži taj dom. Tu nemam osjećaj doma i putovat ću tako dugo dok ne nađem mali kutak gdje želim i ostati. Ne bih rekla da je dom samo jedno mjesto. Svi me pitaju nedostaju li mi roditelji. Jako sam vezana za svoje, ali mislim da bi bilo nezahvalno reći da mi fale jer možemo komunicirati u svakoj sekundi. Oni su moj dom i uvijek su sa mnom, ali hoću naći svoj. Dom je definitivno osjećaj s drugim ljudima. Kad nađeš te ljude onda se formira nešto takvo.
Što je sve potrebno za jedan takav pothvat; kakve osobine i koje materijalne stvari?
– Ne propovijedam da lova nije bitna, jako je bitna, a ako si ti motiviran, naći ćeš način zarade. Bitno je okružiti se dobrim ljudima jer negativni misle ‘ako ja ne mogu, ne možeš ni ti’, što djeluje pogubno na tvoju psihu. Raditi, štediti, čekati. Što se tiče osobina, ili jesi za to ili nisi. Hrabrost, motivacija, volja, pozitiva. Jedan naš putopisac rekao je da jednom kad kreneš na put, magija radi svoje i to je istina.
Koji su tvoji planovi u vezi pisanja, a koji u vezi putovanja?
– Do kraja godine sam u Europi, radim da zaradim za daljnja putovanja. Pišem putopisni-edukativni projekt. U siječnju planiram ići dalje na put. Dvoumim se, Južna Amerika ili dalje Jugoistočna Azija, Indonezija, Filipini, pa možda i Australija. Puno ljudi čita što pišem i htjela bih da to pisanje dođe na neku razinu da privučem sponzore. Ako nema nikoga, nema veze, ali barem bih htjela fotić!
Koji bi savjeti dala budućim putnicima ili onima koji razmišljaju o tome?
– Bez straha. Moraš sam preuzeti kontrolu nad svojim životom. Ne zanima me što ljudi misle o meni, osim osoba koje su mi bitne. Hrabrost da živiš kako ti želiš živjeti, mislim da to nije hrabrost nego nema drugog načina. To je najveće postignuće u životu, biti sretan. Ako to znači da ti imaš tri televizora i ogromnu kuću, super. Ako to znači da živiš iz svog ruksaka, dobre si volje svako jutro i usrećuje te kavica, to je to. Pustiti sve što drugi misle i govore, osloboditi se negative i živjeti kako ti želiš. To je jednostavna filozofija, nisam otkrila toplu vodu, samo se ne bojim to provoditi.
