Na pripremama rukometašica Podravke Vegete, zbog izostanka olimpijki, pojačane mladim snagama iz Podravke Lino, bile su i sestre blizanke Dora i Larissa Kalaus iz Križevaca. Rođene su 1996. godine u Zagrebu: mama je zbog njihova poroda morala ići u metropolu.
– Bile smo teške od rođenja: sedam kila skupa – smije se Dora – A kako smo tek sad teške! No, bile smo najveće bebe.
Dora je starija, čitavu jednu minutu. Larissi je pripala titula mlađe sestre. Kasnila je.
Tata je inspektor, radi u Križevcima i Koprivnici, a mama radi u Centru za socijalnu skrb.
MAMA JE POKRENULA SPORTSKU BUDUĆNOST
– Mama je željela da budemo sportašice i mi smo već sa 4-5 godina krenule u taekwondo i trenirale 7-8 godina i onda nas je zapazio križevački trener Ivica Šimonek i pitao mamu je li bi mi mogle doći trenirati rukomet. Došle smo, on je rekao da smo talentirane. Ja sam ljevakinja, Larisa je dešnjakinja. Tako smo bile i razvrstane u ekipi, gdje smo uskoro smo počele igrati. No, došlo je razdoblje kad se naš klub Mlinar počeo raspadati, trener je dobio otkaz, zapazio nas je naš današnji trener Branko i pozvao da dođemo na jedan uvodni trening. I tako smo ostale. Bile smo u petom razredu, to je bilo 2008. godine – bez stanke referira Dora. Starija. Na slikama je lijevo.
– Je li se ti slažeš s ovime što je Dora rekla – provociramo Larissu.
– Da, da, da – ispalila je rafalno – Cure iz razreda su trenirale, pa smo išle na treninge, bila nam je fora, pa smo probale i tak… I to je jedan od razloga.
Dora kao ljevakinja igra u Podravki Lino na desnom krilu i na desnom vanjskom, a Larissa igra srednjeg i lijevog.
– Naše godište najprije se pripremalo na malim golovima i onda smo tek počele igrati veliki rukomet. Mi zovemo veliki rukomet ovo što igramo sada s normalnim golovima – kaže Dora.
Počele su u Podravki 4 i sezonu-dvije igrale Međužupanijsku ligu i također državno kadetsko prvenstvo. Trener je bio Branko Krajačić, cijelo vrijeme je bio s njima. S njim su ušle i u Podravku 3.
– Jeste li odmah bile među prvih sedam?
– Pa, da. Više-manje da. Kako koju utakmicu. Prije, dok smo bile mlađe, onda je Lara puno bolje igrala od mene, išla je ”na glavu”, ‘aj’mo tak’ reć, a ja sam bila još bojažljiva, a s ljevacima je puno teže, koordinacija pokreta i to, i onda mi je trebalo puno više vremena. Lara je češće i više igrala, osvajala na prvenstvima neke nagrade.
MALO O PATELI, ČAŠICI, TJ. IVERU
Onda se Lara ozlijedila.
– Bila sam na operaciji desnog koljena – uspjela je do riječi doći Larissa: Dora je s riječima ekspresni vlak– Jesam li bila preopterećena? Vjerojatno da, to je bilo nakon državnog prvenstva. Otišla je patela. Kao, genetički je to, imam premale patele.
Malo objašnjenje. Patela je iver, čašica, anatomski izraženo to je kost koljena u tetivi mišića pružača potkoljenice. Nestabilna čašica kod savijanja koljena pomiče se prema van i djelomično ili potpuno iskače, a kod ispruženja vraća se na svoje mjesto. Ova vrsta ozljede koja nije izvanjska naziva se i skakačko koljeno. Za više spoznaja upućujemo nahttp://www.plivazdravlje.hr/aktualno/clanak/18504/Skakacko-koljeno-jumpers-knee.html
Dora nastavlja:
– Kad se njoj dogodila ta ozljeda, trebalo joj je puno vremena da se nakon toga vrati. Bilo je straha i psihičkih i fizičkih problema, a ja sam kontinuirano trenirala i rekla bih da sam zadnju sezonu dobro igrala, malo bolje nego prije. Na državnom prvenstvu bila sam u najboljoj sedmorki i s reprezentacijom našeg godišta bila najbolja igračica na turniru i tak’. Ali, obadvije igramo u prvoj postavi.
BLIZANKE SE NA TERENU RAZUMIJU I BEZ RIJEČI: ŽIVOT SKUPA OD POČETKA
– Slažete se? Imate li kao blizanke neke signale?
– Ma ne! Jednostavno se nekak’ kužimo, uigrane smo međusobno, ne znam kak’ bih to objasnila. Nekak’ to funkcionira. Onak’. A uvijek smo skupa. Sve radimo skupa. Nama je raspored organiziran tako da se zna kaj ćemo obadvije skupa raditi. Nije prilagođen jednoj, nego sve radimo zajednički. Baš ono: život skupa od početka. Naviknute smo već – kaže Dora.
– U školi idete u isti razred?
– U isti razred. I sjedimo skupa.
– I iste ocjene?
– Ne! Lara je bolja u ocjenama.
– A ti?
– Pa, ne znam?
– Što te muči?
– Matemtika. No, ‘aj’mo reć’ da je Lara snalažljivija. Ja sam više tip koji bi učil, učil i učil, i onda na testu nekaj zbrkal i zaboravil, a Lara se bude snašla na testu makar bude manje učila. Bolje se snalazi na testu.
Dora i Larissa polaze drugi razred Opće gimnaziju Ivana Zakmardija Dijanovečkog u Križevcima (Dijanovečki, nadimak po mjestu Dijanovec, rođen u Križevcima oko 1600. godine, umro u Slovačkoj Banskoj Bistrici 1667. humanist, pravnik, protonotar /prvi bilježnik, prabilježnik 1664./ zamjenik bana i kralja u sudbenim poslovima u tadašnjoj feudalnoj Hrvatskoj, eto da i to saznamo). Gimnazija nema sportski odjel, već dva razreda opće i jedan matematičke gimnazije.
NAKON ZAVRŠETKA GIMNAZIJE NAŠE SE ŽELJE RAZILAZE
– Kad sve planirate zajedno, imate li zajedničke planove i nakon završetka gimnazije.
– Ne, odlučile smo se na drugačije fakultete. Mene sad više zanimaju psihologija i jezici. Čak sam razmišljala o medicini, ali to mi je malo previše. Ja bih to – veli Dora.< /p>
– Ja bih više povijest, geografiju, to me više zanima, nešto arheologija – dodaje Larissa.
– Ne razmišljate li više od tome koje će vam zanimanje donijeti, hm, više novca?
– To mama i tata razmišljaju.
– U redu je, to je vaš sadašnji afinitet.
– Ma, dobro, još imamo vremena.
VOLE RUKOMET I ZBOG PUTOVANJA
– Točno, ali je zgodno da već sada razmišljate o tome. A o rukometu? Imate li nekakav cilj.
– Pa da što dulje možemo igrati – kaže Larissa – ostvariti što više toga. Već smo sada dosta putovale, ali proputovati koliko god možemo. Evo, nismo nikad bile tu u Daruvaru, u toplicama. Prvi put na pripremama!
– Bile ste nedavno u Nagyatádu na utakmici. Još negdje?
– Bile smo u Györu na Balasz kupu i s reprezentacijom na turniru u Pljevljima u Crnoj Gori.
– Sad ćete igrati i međunarodne utakmice i idete na turnir u Érd.
– Da, zamjenjujemo olimpijke do 24. kolovoza. Nećemo u prvom dijelu sezone baš igrati za prvu ekipu, jer ona ne igra prvenstvo Hrvatske, nego možda u završnici, kad se prva ekipa priključi natjecanju. Mi ćemo igrati u Podravki Lino.
– Znači volite putovati? Kamo idete na more?
– Bile smo ove godine u Opatiji, u Dalmaciji, Zadru, svugdje po malo, Split – nadopunjavale su sestre jedna drugu.
– Same putujete?
– Imamo prijateljicu koju smo upoznali preko rukometa, pa smo bile kod nje u Splitu, a Dora je bila u kampu u Zadru ove godine, a u Opatiji imamo vikendicu – otkriva obiteljske ”tajne” Larissa.
– Roditelji vas puštaju same?
– Pa da. Imaju puno povjerenje u nas.
RODITELJI PUNO POVJERENJE, A TRENERI IMAJU PUNO RAZUMIJEVANJA
– Tak’ i treba. No, pričali smo o rukometu. Sigurno imate želju da igrate za prvu ekipu.
– Pa da, to sigurno. Voljela bih živjeti tak’ – otvoreno kaže Dora.
– No, velika je konkurencija, profesionalizam.
– Cure su odlične. Vidimo to sada na ovim pripremama. Uh, koliko kondicije imaju i sve drugo naspram nas… Trebamo još puno raditi.
– Veliki napor nije ni dobar za vaš uzrast.
– Pa je, je, istina. Treneri imaju puno razumijevanja za nas. Poznajemo cure u drugim klubovima koje su forsirale, pa imaju zdravstvenih problema. Kod nas to nije tako. Ide se postupno. Evo, mi već sada osjećamo kako su nam mišići ojačali.
– Vratimo se na ono: vas dvije funkcionirate. Neću reći telepatski, ali same ste rekle. A kako je s ostalim curama u ekipi?
– U drugoj ekipi spojile smo se 94-o i 96-o godište, pa ispočetka nismo baš bile uigrane, pogotovo prvih nekoliko utakmica, ali sada, pred kraj, stvarno smo se počele dobro slagati. Ostvarile smo u drugoj ligi drugo mjesto, a najmlađa smo ekipa koja je do sada igrala u toj ligi. Mislim da se sada stvarno dobro razumijemo i kao društvo, i kao ekipa, i na terenu, i tak… I ove sezone, mislim da bi mogle ići na prvo mjesto. Znam da se ne ide u 1. ligu, ali osjećaj…
KAKO ”MLADE” DOŽIVLJAVAJU ”STARE”
– Same ste rekle da ste dobro osjetile atmosferu u prvoj ekipi. Počinju utakmice: hoćete li se slagati sa ”starijima”.
– Do sada smo trenirale tako da su se starije cure međusobno uvježbavale, igrale su protiv nas mlađih. Uhodavamo se. Ma super su cure u toj prvoj ekipi. Ako su ove sada mlađe, a kad se vrate one starije, kak’ je onda njima u toj konkurenciji! Stvarno, tempo treninga je fantastičan. Na visokoj razini.
No, treneri paze na mlade. Mogu one zaostati koji krug, ne moraju obavljati vježbe koje su preteške za njih, mogu se odmarati kad im je teško.
Sestre Dora i Larissa ostavile su dojam djevojaka čvrstog karaktera. Je li se kad srde, plaču?
Larissa, s kojom smo vodili dobar dio prethodnog razgovora, možda ponešto i ”ukrali” Dori (ah, te blizankinje!) nastavlja:
– Pa da, recimo prvih nekoliko sezona naše 96-o godište nije izgubilo ni jednu utakmicu i onda kad nam se dogodilo da smo izgubile jedno finale na državnom prvenstvu, to je bilo strašno, to je bilo suza, nismo se naučile nositi s porazom, ali smo očvrsnule i počele se ponašati baš kao sportašice.
POSTOJE RAZLIKE, NIJANSE U OSJEĆAJIMA, A RODITELJI SU SURADNICI
– To je igra: lakše je podnijeti pobjedu, s porazom je teže.
Dora:
– Da, sad se s tim nosimo, sad je sve to lakše. Ni Lara više nije toliko osjetljiva, ona je prije bila osjećajnija, nju je to više pogađalo, a sada mene više ovaklve stvari, i u životu inače, pogađaju. Onak’, više osjećam. I kad se nešto drugima dogodi, a Lara nije toliko osjetljiva koliko sam ja, koliko mene neke stvari pogađaju.
– Ha, vidiš, mlađa je. Bilo bi čudno da ste sasvim iste.
– Kako vrijeme prolazi, kako smo starije, to smo drugačije.
– Uz sve ostalo imate i obavezu dolazaka na trening u Koprivnicu. Kako je to riješeno?
– Vozi naši roditelji. Ima još jedna cura iz Križevaca, koja je pozvana kad i mi, Lana Dušak, pa i njezini roditelji voze. Isprva je bilo teško, sada su se roditelji navikli, i naši i Lanini. Nama je lakše, jer smo samo nas dvije i ne mora netko ostati doma i nešto spremati. Onda se uvijek dogovaramo. Rekla bih da su naši roditelji prilično moderni, modernizirani, priknuli su se na sve i prilagođavaju se nama i podredili su sve nekak’ nama. Koliko su stari? Mama 52, tata 50 – otkrila je Dora još jednu obiteljsku ”tajnu” – Stariji su već.
Eto ti mladalačke ocjene: već su stariji! A gdje je još mirovina!
ODAJEMO TAJNU KAKO PREPOZNATI BLIZANKE
Ne zaboravimo: ovo je bio razgovor sa 16-godišnjim djevojčicamas vedrim i čvrstim pogledom na svijet oko sebe. Još im slijedi vrijeme izrastanja, sportskog veselja i razočaranja, ali s tim iskustvom lakše će podnijeti život koji slijedi iza toga.
Uostalom, blizanke se samo pogledaju i sve je dogovoreno. S tim što Lara ne smije zaboraviti tko je gazda u kući: Dora je starija. Minutu. Mislite da je to malo? Svjetski rekord na 400 m je 43,18, na 400 m s preponama manje od 47 sekundi. A koliko još ima do minute! Dora u životu trči čitavih petsti-šesto metara ispred Larisse. Ali zasad na cilj dolaze zajedno.
Ako ih sretnete, ne
mojte reći da ih ne raspoznajete. Dobro ih zagledajte. Larissa je malo viša. I mlađa.
Razgovarao i snimio Ivo Čičin-Mašansker, www.rk-podravka.hr