Vinogradarski predio Veseli breg nalazi se na cesti između Kloštra Podravskog i Kozarevca, a među vinogradima i klijetima naišli smo na Đuru Šipeka, pravog i u našem kraju poznatog zaljubljeniku u vinsku kapljicu.
Đuro se cijeli život bavio ugostiteljstvom, a kroz godine pomalo su proširivali vinograd. Prije pet godina doživio je težak moždani udar od kojeg su posljedice vidljive i danas, ali Đuro nikada nije odustao. Pomalo se oporavljao, a za to vrijeme njegova su djeca uspješno nastavila njegovim stopama.
Ove godine Vinarija Šipek dobila je priznanje u obliku nominacije za Suncokret ruralnog turizma. Iako povelja na kraju nije stigla u njihove ruke, sretni su što su se uopće našli među nominiranima. Mi ćemo dodatni zasluženo, jer priča o Vinariji Šipek i njihovim vlasnicima doista je posebna. Đuro se nije morao brinuti tijekom oporavka o poslu, jer je sve bilo u sigurnim rukama njegove djece. Kćer je preuzela kafić u Kloštru, a na sina Mateja vodi se obrt.
– Na moju sreću, djeca su preuzela posao i baš sam zadovoljan. Ima posla u Podravini samo treba raditi – na prvu nam je rekao Đuro uz kapljicu njegovog najdražeg vina Plemenke.
Riječ je o vinskoj sorti grožda za koju neki kažu da je stara čak 5000 godina, a može se probati upravo u Vinariji Šipek. Inače, vinarija koju posjeduju izgrađena je 1935. godine. Kupili su je, obnovili i sada se bave vinarstvom.
– Sve ostalo je povijest. Da se sestra i ja nismo primili raditi na imanju, ne bi toga bilo. Da je to lako, nije, ali ništa nije lako – pojašnjava Đuro uz nekoliko mudrosti. Kako kaže, ili radiš posao koji voliš ili zavoliš ono što radiš. Dodaje da su vinariju širili pomalo, jer za uspjeh čarobni štapić ne postoji.
– Za svoja vina dobio sam brojna priznanja. Ipak, najdraže priznanje je to što su djeca preuzela posao. Imam dobru djecu koja rade sa mnom i nisu otišla u bijeli svijet. Pokušavaju na ovom imanju preživjeti i to nije lako. Važno je da zavoliš posao koji radiš – poručuje.
Slaže se s njim i sin Matej. Iako svjestan da ponekad nije lako preuzeti obiteljski biznis, ističe da se nije bilo teško odlučiti za ovaj posao. Kaže, nametnulo se samo od sebe.
– Od ovoga živimo, a još imamo i kafić u Kloštru Podravskom – pojašnjava Matej.
Iako je prednost ruralnog turizma to što sezona traje cijelu godinu, Šipek mlađi ističe da u prva tri mjeseca ima nešto manje posla nego u ostatku godine.
– Između prvog mjeseca i Uskrsa je zatišje, baš kao i u periodu godišnjih odmora – govori i dodaje da ovo vrijeme iskoriste za radove te da je zadovoljan posjećenošću.
Pojašnjavaju nam da vinarija uz kušanje vina nudi i prave domaće specijalitete, a osim što proizvode vino, proizvode i hladno prešana ulja. Svi njihovi proizvodi imaju eko certifikat, a vinograd se prostire na sedam hektara, s time da je posađeno oko 60 tisuća trsova i sve rade sami.
– Sve smo proizveli sami, posadili, pripremili teren i sami obrađujemo. Jedina je dopunska snaga kada je u pitanju berba, ali tu uvijek uskoči ostatak obitelji – govori Đuroi ističe da su modernizirali sve što su mogli, kako bi im bilo lakše, jer je posla ionako previše. U konačnici, sve to im se isplatilo, jer osim što vina prodaju u vinariji i kafiću, dostavljaju ga i do Jadrana.
Ipak, poručio je na kraju, ljuti ga to što ne cijenimo ono što imamo, a tako je i u slučaju vina.
– Toliko imamo divnih stvari u našoj zemji, kao i tih 30-ak sorti vina koja su Hrvatskoj priznata. Međutim, to ne koristimo. Francuska je, primjerice, svoja vina uzdigla, a mi nismo. Trebamo reći da je naše i da je najbolje na svijetu – poručio je za kraj Đuro.
