U Podravini su tijekom 16. i 17. stoljeća nastale su velike promjene u gustoći naseljenosti pogotovo na neposrednim pograničnim područjima u blizini granice s Osmanskom Carstvom.
Brojni izvori potvrđuju da su razmjeri depopulacije bili veliki: dio stanovništva je poginuo u ratnim sukobima, druge su Osmanlije odveli zarobljeništvo, treći su odselili u sigurnije krajeve (zapadna Ugarska, Hrvatsko zagorje itd.). Ipak, pretpostavljam da je dio stanovništva ostao živjeti na pograničnom prostoru što prije svega potvrđuje činjenica da obrambeni sustav na ovom prostoru nikada nije došao u pitanje. U prilog tome idu i sačuvani govori (idiomi) lokalnog stanovništva.
Najintenzivnija pustošenja područja tadašnje Koprivnice i okolice su izvršena su 1540-tih i 1550-tih godina. Kako je izgledalo stanje na ugarsko-osmanskoj granici izazvano pustošenjem i svakodnevni život ljudi na prostoru Podravine 1548. godine vidi se iz jednog dokumenta koji se čuva u Kaptolskom arhivu. Tamo je opisano tragično stanje u kojem se vidi depopulirana Podravina iz koje je dio stanovništva emigrirao te koja je postala svojevrsni most za odlazak na zapad (ili sjever).
U trgovištu Koprivnica živjela su 82 građana. Ovi građani su kaštelu Koprivnici morali plaćati godišnje kao redovitu daću 80 forinti. Ipak, među njima su neki bili oslobođeni i izuzeti od plaćanja takve redovite daće o čemu su posjedovali isprave o izuzeću. Ti građani su bili izuzeti od davanja tlake kao i od ostalih radova i podvoza; kako je stajalo u njihovim privilegijima trgovište Koprivnica je moralo biti utvrđeno i ograđeno. U trgovištu, u vrtu kaštela je živjelo 25 želira (inkvilina), a neki su od njih bili u vrijeme mira kmetovi kaštela, a drugi su došli s raznih strana kao bjegunci. Nisu posjedovali selišne zemlje, a ipak su ih primoravali na tlaku za grad. Svi zajedno su imali tri pluga, nešto malo sitne stoke, a za redovitu daću nisu plaćali ništa. U trgovištu Koprivnica živjelo je i sedam kmetova koji su imali selišta u Cerovici Sv. Ivanu (današnjem Koprivničkom Ivancu). Oni su godišnje plaćali po jednom selištu 33 denara i 1 bečki denar, što je činilo godišnji prihod od 2 forinta, 33 denara i 1 bečki denar. Imali su četiri pluga i prema starom običaju u vrijeme mira nisu morali orati za koprivnički kaštel, a sada su i tjerali na to s tim da su također morali davati drugu tlaku.
Osim toga, na nekom malom otoku na Dravi zvanom Drnje živjelo je deset ljudi koji su u doba mira bili kmetovi u Proderijancu (Peterancu?), oni nisu imali selišta, niti su obrađivali oranice na području Koprivnice. Njih su tjerali na tlaku za grad. Zbog toga katkada poneki nisu plaćali daće koprivničkom kaštelu, niti su mogli davati podvoz, jer nisu imali stoke ni konja. Sva druga sela koja su postojala na području kaštela Koprivnice posve su opustošili Osmanlije.
Ovdašnji stanovnici kao i preostali građani Koprivnice, nisu se usuđivali izlaziti iz trgovišta Koprivnice ni na kakav rad u polja i vinograde zbog straha pred Osmanlijama. Tek kada su najprije konjanici i pješaci pretražili polja i vinogradarska pribrežja, onda su odlazili na tlaku odasvuda zaštićeni i čuvani pod dobrom vojničkom stražom. Kaštel Koprivnica nije imao drugih prihoda od žita osim na okućnici od jednoj jutra, a od gornice je imao 172 vedra i to računajući vedro po 16 pinta (polića). Od prihoda za prijelaz preko rijeke i maltarine spomenuti kaštel imao je malo pomoći i koristi zbog pustošenja kraljevstva, jer trgovci nisu imali sigurne ceste po kraljevini Slavoniji, a osobito u ovim krajevima, zbog straha pred Osmanlijama.