Spavala sam u Central Parku, na kamenu, točno ispred Hotela Plaza koji se pojavljuje u filmu Sam u kući. Kevin si je mogao priuštiti hotel s pet zvjezdica, dok smo ih mi imali na tisuće, prerpičava svoje nevjerojatno iskustvo studentica koprivničkog Sveučilišta Sjever Chiara Čargonja, strastvena, svjetska putnica.
Na premijerno, samostalno putovanje išla je s 14 godina. Destinacija je bila London, odnosno ljetna škola engleskog jezika u koju ju je upisao otac.
– Svi su tati govorili da je lud, no on je rekao da je to najbolja stvar koju može učiniti. Živjela sam u britanskoj obitelji, išla na satove i istraživala grad. Iskustvo je to zbog kojega sam se zaljubila u putovanje i postala neovisna – započinje Chiara.
Od tada je posjetila više od 25 država. Od Velike Britanije, Švicarske i nama susjednih zemalja, preko Maroka kao jedine destinacije u Africi, do Sjedinjenih Američkih Država, Meksika, Čilea i Argentine. U moru različitih načina transporta koje putopisci na svojim avanturama koriste, Chiara tvrdi kako je po Europi najpraktičnije i najjeftinije koristiti autobus. Tako je, primjerice, do Zuricha stigla za svega jednu kunu.
– Postoje akcije u trajanju od, doslovno, jedne minute zbog kojih moraš često biti na putoholičarskim stranicama. Iako je Švicarska skupa zemlja, meni je ispala jeftina. Gledajući prekooceanska putovanja, cijena varira s obzirom na to da ponekad spontano kupujem karte. Za Maroko je iznosila 20, a za Južnu Ameriku 400 eura što je super cijena. Inače su skuplje od tisuću eura. Važno je biti fleksibilan s vremenom – objašnjava Chiara, inače studentica druge godine diplomskog studija Novinarstva.
Dva je ljeta radila u najstarijem nacionalnom parku na svijetu
Iznimno skupe jednosmjerne karte, i po pet tisuća eura, platila je za odlazak u SAD. Točnije, u Yellowstone, najstariji nacionalni park na svijetu u kojemu je radeći kao busser, kod nas pomoćna konobarica, provela dva ljeta. Pritom joj je plaća iznosila osam, a drugu godinu pet dolara po satu. S obzirom da, kaže, u Americi žive od napojnica, a radila je u kvalitetnome restoranu, glavni izvor prihoda bili su joj upravo dodaci gostiju na ukupnu cijenu, kasnije uloženi u druga putovanja.
– Stipendiju stavljam sa strane i u godinu dana skupi se dobar iznos. Isto tako, povratom poreza iz SAD-a platila sam avionsku kartu za Čile. Ulaganje i regeneriranje novca. U početku je skupo, ali se vrati. Smatram kako su dobiveno iskustvo i prijateljstva vrjednija od svega – objašnjava Chiara koja samostalno organizira putovanja.
Pristup putovanju koji nije mnogo prakticirala, ali je svejedno upoznajući ljude različitih životnih pozadina rezultirao novim životnim iskustvom, jest autostop. Prvi puta koristila ga je upravo u Yellowstoneu gdje je potreban, pa i dozvoljen, radi veličine samoga parka. Zajedno s prijateljicom vozila se u automobilima rendžera, svećenika i troje Kineza koji nisu znali engleski jezik te su se u objašnjavanju koristili rukama, nogama i mimikom.
– Čudili bi se kada bismo im rekle da dolazimo iz Hrvatske. Zanimljivo, uspjeh na Svjetskom prvenstvu doveo je do prepoznatljivosti. Ispričati svoju priču najmanje je što možeš učiniti za besplatni prijevoz – kazala je Chiara, prisjetivši se zgodnog trenutka.
– Vozio nas je stariji, baptistički bračni par. Pokušali su nas uvjeriti da se i mi uključimo. Bilo mi je drago i smiješno kako su nas pokušali preobratiti – uz osmijeh kaže gotovo autohtona Koprivničanka koja već pet godina živi u Koprivnici, a rodom je iz Rijeke.
Osim na prijevozu, Chiarina nerijetko jeftinija putovanja temelje se na couchsurfingu, internetskoj platformi koja spaja putnike i domaćine spremne ponuditi besplatni smještaj. Prvo iskustvo korištenja svojevrsne društvene mreže imala je s 18 godina, boraveći u Budimpešti kod sveučilišnog profesora koji je demonstrirao svoje kulinarske vještine. Naime, pripremio im je večeru, ispekao tortu te ih počastio pivom.
– Prije toga u svojem sam domu ugostila jednog dečka. Rekavši da ćemo ugostiti Marokanca kojega ne poznajemo, ali ima dobre reference, mama se iznenadila, teško prihvativši takav pristup. Nakon toga se oduševila novim osobama koje su kod nas odsjele – govori Chiara, prepuna isključivo pozitivnih dojmova u upoznavanju stvarnoga stanja raznih kultura putem couchsurfinga.
Govorili su joj kako neće preživjeti u Južnoj Americi
Osim što je ugostila jednoga državljana, i sama je bila u Maroku. I to u vrijeme Ramazana, razdoblja islamskog kalendara koji podrazumijeva strogi post. Unatoč mišljenjima kako je to loše razdoblje za posjet, Chiara je otputovala te u manjem gradu Nadoru pokušala postiti, hraneći se jelima koja je domaćin pripremao.
Smatrajući se velikim gurmanom, Chiara je marokanski post, mogli bismo reći, nadoknadila pomalo teškom, isključivo mesnom kuhinjom Latinske Amerike kao njezine omiljene destinacije.
– Do prije pet godina bila sam vegetarijanka. Sada nisam osobiti ljubitelj mesa. Argentinci i Urugvajci su, pak, u vrhu po količini konzumiranog mesa. Govorili su mi kako neću preživjeti u tim državama – prepričava Chiara, navodeći primjer tradicionalne, argentinske parišade.
– Radi se o vrsti roštilja. Iako nisam znala prilikom jela, odnosi se na sve dijelove krave koji pred tebe dolaze dok ne kažeš stop. Bilo je prefino. Srećom, nije bilo genitalija – šali se Chiara, dodavši kako je probala hvaljeno meso bizona koje je se, međutim, nije dojmilo.
Grad koji ne spava doživjela je iz perspektive beskućnika
Potpuno suprotan uvid, uvid u siromaštvo, stanje i dio društva koje uključuje neimaštinu i, često, glad, dobila je u New Yorku. Grad koji ne spava doživjela je iz perspektive beskućnika. Do te je uloge stigla iznenadnim otkazivanjem smještaja od strane domaćina. Pomalo nevjerojatno zvuči da se zajedno s prijateljicom odlučila na petodnevno beskućništvo prije leta za Hrvatsku, iako su imale novca. Hostel od 100 dolara po noćenju nije bio solucija. Stoga su dvije noći provele na aerodromu, a dvije u Central Parku gdje su upoznale Uroša iz Srbije te zajedno tvorili, kako iz šale kaže, malenu, balkansku zajednicu koja je posljednjega dana doživjela nešto neočekivano.
– Iskustvo koje mi je potpuno promijenilo percepciju. Nismo se tuširali. Slomljeni smo ostale sanitarne potrebe obavljali u kafićima. Ne želim zamišljati kakvoga mirisa. Posljednjega dana dočekala nas je hrana. Netko nam je ostavio kruh, namaz od kikirikija, pekmez i druge stvari. Shvatila sam da neki ljudi imaju manje od nas, a spremni su to podijeliti. Smatram kako u ljudima uvijek postoji dobro što mi je ovim putem potvrđeno. Naravno, tu smo hranu dali drugim beskućnicima – još uvijek ne vjerujući priča Chiara.
Nasuprot siromaštvu njujorških ulica je Las Vegas, grad koji karakteriziraju glamur i kockanje. I Zalagaonica, popularni dokumentarni reality čije su zvijezde Rick i Corey Harrison, njegov prijatelj Chumlee. Zaštitni znak, do prošlogodišnje smrti, bio je i Richard Harrison.
– Stigli smo dan nakon snimanja tako da nisam vidjela nijednu zvijezdu. Zanimljivo je. Možeš založiti stvari kod ljudi koji se brinu o tebi ako zaista imaš nešto vrijedno. Jako je malena prodavaonica s puno turista. U deset minuta stigneš sve pogledati. Ušli smo, vidjeli da si ne možemo ništa priuštiti i izašli – jednostavno kaže Chiara, ističući, primjerice, Havaje kao mjesto ljepše nego na fotografijama i u pričama.
Želja joj je raditi za National Geographic
Protagonistica ove priče, međutim, veći interes pokazuje prema mjestima koja nisu mainstream.
– Želim ići u Moldaviju. Ili Gruziju. Doživljaj mi ovisi o ljudima koje sam upoznala. Santiago de Chile mi je odličan grad, a svi Južnoamerikanci kazali su mi da tamo provedem najmanje vremena. U njemu sam se vozila u poluraspadnutom autobusu po, praktički, prašumi, uz neplanski građene kuće. Mnogo je skrivenih bisera kojih se ljudi, možda, boje te biraju provjerene europske gradove – smatra Chiara.
U skladu s time željela bi živjeti u često spominjanim predjelima Latinske Amerike koja joj je omogućila upoznavanje druželjubivih, toplih ljudi čija se sreća ne temelji na materijalnome.
– Neću boraviti na jednome mjestu po završetku faksa. Ne zanima me potraga za novcem. Volim latinoamerički modus vivendi, način življenja. Ondje bih usavršila španjolski jezik. Nadam se dinamičnome poslu. Primjerice, htjela bih biti dio National Geographica, raditi na dokumentarnim filmovima. Ne želim biti klasični novinar koji će imati radno vrijeme i na tržnici ispitivati bakice o cijeni povrća – izjavljuje Chiara.
Možda je, stoga, dobar pristup pokretanje bloga, platforme koje putopisci nerijetko koriste kako bi dokumentirali i drugima približili svoje avanture. Skromno smatrajući kako je njezin popis posjećenih država još uvijek prekratak, Chiara želi doseći brojku 50-ak zemalja, a u obzir dolazi i ukoričavanje pustolovina.
Spomenuti će popis ove godine povećati odlaskom u Berlin, s time da je u 2019. već obišla Beograd i Milano. Posebno spektakularno zvuči želja za Bliskim istokom, Indijom i Novim Zelandom čija će zelena prostranstva, nadamo se, ugledati ukoliko dobije vizu do koje se teško dolazi. Do tada će se zadovoljiti novim odlaskom na daleki Zapad, u SAD, koji je u planu ovo ljeto.
