U tjednu smo darivanja. Danas je Božić, dan na koji djeca nestrpljivo iskaču iz kreveta, trčeći prema ukrašenim borovima kako bi odmotali poklone. Riječ je o materijalnim stvarima koje njima, sjetite li se svoje mladosti, stvaraju doživotne uspomene. Zapravo, postoju njihova nematerijalna baština o kojoj će raspredati priče.
Krv možda jest materijalna, ali ona je zapravo toliko više… Ona, kako i veli junak naše priče, spašava živote. Na Božić pročitajte priču o najvažnijem poklonu koji čovjek može dati.
Ravnateljica koprivničkog i koprivničko-križevačkog Crvenog križa Adela Sočev krajem listopada kazala je kako je u tome trenutku naša županija prema broju davanja krvi na 100 stanovnika bila vodeća u Hrvatskoj. S prošlogodišnje 103 akcije organizirane od strane triju gradskih društava Crvenog križa prikupljeno je 7207 doza krvi.
– Pomnožimo li taj broj s tri, jer jedna doza spašava tri života, spasili smo preko 21 tisuću života što je sjajan podatak vrijedan divljenja. Naš prosjek u županiji je 6,24 doze na stotinu stanovnika. Dakle, svaki šesti stanovnik je darivatelj i po tome smo daleko iznad nacionalnog standarda. U ovih deset mjeseci prikupili smo 6170 doza – rekla je A. Sočev.
Toga je dana govor ravnateljice slušao Stjepan Lončar, kasnije primivši posebno priznanje namijenjeno isključivo njemu kao jedinoj osobi u Podravini i Prigorju koja je života vrijednu tekućinu darovala čak 203 puta!
– Počelo je čisto iz znatiželje. U našu su gimnaziju iz bolnice stigli djelatnici kako bi održali kratko predavanje o darivanju krvi. Dan kasnije organizirana je akcija. Nekolicina nas markirala je s nastave kako bismo vidjeli o čemu se radi. Tek sam nakon par dana shvatio što sam napravio – prisjetio se Lončar 1973. godine kada je prvi put, s 18. godina, u trećem razredu gimnazije, darovao krv.
Nastavi li ovim tempom, krv će dati 210 puta u životu
Razgovor s umirovljenim inspektorom zaštite na radu, odnosno diplomiranim inženjerom sigurnosti, vodili smo – a gdje drugdje – u koprivničkom Crvenom križu, i to za vrijeme – a čega drugoga – akcije darivanja krvi.
– Nakon par dana osjetite zadovoljstvo jer ste spasili život. Obavezao sam se darivati krv dok ću god moći – veli Lončar, otkrivši kako se markiranje iz tada mladenačkog kuta nije isplatilo jer je s kolegama morao naknadno odgovarati, ali svakako jest s humanog gledišta.
I tako bijaše. Još dvije godine pa će imati 50 godina staža u darivanju krvi. Pomalo nevjerojatno. Otkako je proslavio 65. rođendan, krv može dati dvaput godišnje u odnosu na četiri puta koliko je dotad imao pravo. Pomagati drugima moći će do 70., što je zakonsko i preventivno zdravstveno ograničenje. Jednostavnom računicom, nastavi li navedenim tempom davati krv, doći će do 210 darivanja krvi u životu.
– Vjerojatno nam je u genima. Općenito ovaj kontinentalni dio Hrvatske češće daruje. Valjda je prisutna humana nota, želimo pomoći bolesnima i onima kojima je krv potrebna. Krv nema nadomjestak, nema toga lijeka – komentira Lončar, koji pripada krvnoj grupi A-negativan.
Lončar: Darivanjem krvi kontrolirate zdravlje
Čuli smo kako muškarci češće u odnosu na žene ostaju bez svijesti prilikom vađenja krvi. Nismo sigurni je li to točno, ni zašto je tome tako ako jest, no Lončar je siguran da takvih problema nije imao. Pokucao je o drvo i naglasio: “Nikada me na darivanju nisu odbili.” Vjeruje kako je prehrana vrlo važna, pa je poželjno dva-tri dana prije jesti hranu bogatu željezom.
– Darivanjem krvi kontrolirate zdravlje. Razgovarate s liječnikom, vidi se imate li dosta željeza, mjeri se tlak… Kao da ste bili kod svojega liječnika – priča nam.
– Nema straha, to je samo dobra volja. Za tih 15-ak minuta praktički ste spasili život. Krv je nezamjenjiva – dodaje.
Volonteri su posebni ljudi, sa sigurnošću kaže
Lončarove fotografije napravili smo na akciji darivanja krvi, u kojoj je sudjelovao kao volonter. No jednako smo ga tako mogli uhvatiti i pri kakvoj drugoj aktivnosti jer je dugogodišnji član županijskog i gradskog interventnog tima Crvenog križa. Pomagali su, recimo, osobama s potresom pogođenog petrinjskog područja, odradivši brojne smjene sve do polovice travnja. Ususret blagdanima, pak, dijelio je pakete potrebitima ili za vrijeme nesretne pandemije asistirao na akcijama masovnog cijepljenja. Gdje se volontira, tu je Lončar. Čini nam se, uvijek dobro raspoložen.
– Volonteri su posebni ljudi, uvijek spremni priskočiti u pomoć. Pita se samo kada se ide pomoći – kaže sa sigurnošću, uz širok osmijeh.
Individualistički orijentirani, gledajući vlastita posla, zalijepljeni za ekrane, ljudi danas ostavljaju dojam volonterske nezainteresiranosti. Barem smo tako mislili. Ali Lončar zadovoljan brojem uključenih kaže kako je u podravsko-prigorskom kraju sve više udruga volontera. S druge strane, prema njegovu iskustvu, sve je više potrebitih ljudi.
– Obilazeći potrebite vidite da u našem društvu, koliko god ono bilo razvijeno, žive ljudi na rubu egzistencije. Svaki paketić namirnica dobro im dođe. Mi smo, praktički, jedini koji ih posjećuju. Žalosno, ali imamo takve situacije – kaže, priznajući kako emotivne situacije svakoga dirnu u žicu.
Klub 100 promovira darivanje krvi
Godine 2014. osnovali su Klub 100 koji okuplja muškarce sa 100 i više darivanja te žene sa 75 i više. Matematički je jasno da popis 146 članova, koji promoviraju darivanje krvi, čine mahom starije osobe. Razveselila bi ga učestalija aktivnost mladih, ipak na njima ostaje budućnost.
– Najljepše je kada osobu, koja prvi put dođe dati krv, animirate da nastavi – zaključuje Lončar koji je, eto, nastavio, i tako 203 puta.
Sada kada ste pročitali priču, razmislite o tome da barem na Božić – ako možete češće, super – vaš poklon društvu bude darivanje krvi.
