U početku su blagdan Svih Svetih sve crkve obilježavale istog dana, u nedjelju nakon Duhova, no Papa Grgur III. ga je u prvoj polovici 8. stoljeća premjestio na 1. studenog.
Tada se slave svi sveci i sve svetice koje je Crkva proglasila svetima, ali i oni koje nije, no koji su svojim životom ostvarili ideal kršćanskog života te su njihove duše ušle u kraljevstvo Božje. Ovaj blagdan obilježava se još od 4. stoljeća kao dan spomena na kršćanske mučenike. Budući da je njihov broj tijekom godina sve više rastao i više ih se nije moglo sve poimence spominjati na misama, Crkva je odredila jedan dan kada kada se moli za sve svete i blaženike, poznate ili nepoznate.
Za razliku od blagdana Svih svetih, Dušni dan ili Spomen svih vjernih mrtvih je dan kada se sjećamo svojih pokojnika. On je nastao dva stoljeća kasnije, inicijativom opata iz Krimija, sv. Odilona. Zaslugom benediktinaca, blagdan Svih svetih proširio se u svijetu, a 1311. godine potvrdio ga je i Vatikan. Tog dana vjernici mole za duše svojih pokojnika, na njihovim grobovima pale svijeće te prisustvuju svetoj misi. Svijeće na grobovima se pale kako bi duše mrtvih pronašle put u mraku, ali i u znak sjećanja. Posjet groblju zapravo je odraz vjere, ali i znak pažnje za naše pokojnike. Tim se blagdanom izražava nada u zagrobni život, a molitvom se prisjeća na one i povezuje s onima koji su već zakoračili u njega. Iako se ovaj dan često naziva Danom mrtvih, to je u potpunosti pogrešno. Budući da u kršćanstvu ljudska duša nikada ne umire, već je ona besmrtna, u kršćanskom kalendaru ne postoji dan koji se prisjeća umrlih, piše Večernji list.
Kakvi su bili običaji vezani uz dan Svih svetih i Dušni dan, ispričala nam je koprivnička etnologinja Vesna Peršić Kovač. Ona kaže kako u našim, podravskim krajevima, oni nisu osobito brojni, ali ipak zaslužuju da ih se spomene.
– Prije svega svakako treba objasniti da se štovanje i čašćenje pokojnika uvijek vezivalo uz Dušni dan koji je ponegdje i nosio naziv “Mrtvih dan”. No, budući da se sve do nedavno u narodu početak narednog dana računao od sumraka, a ne svitanja, tako su se svi običaji vezani uz obilazak grobova pokojnika obavljali u predvečerje dana Svih svetih – pojašnjava ona. S vremenom se, vjerojatno zbog praktičnosti, a možda i neupućenosti, taj običaj počeo pomicati na čitav dan, a prvotna pravila padala su u zaborav. Tako smo čak i u medijima često mogli čuti kako se dan Svih svetih naziva “Danom mrtvih”.
– Među najraširenije i svakako najvažnije postupke koje je trebalo obaviti još ranije bilo je uređenje grobova. U vrijeme kada su grobovi formirani u obliku humka od zemlje s jednostavnim drvenim križem, uobičajen način ukrašavanja sastojao se od uklanjanja trave s humka te postavljanja cvjetnih glavica direktno na tlo. Na taj način formirao se okvir oko humka ispunjen jednostavnim geometrijskim oblicima različitih boja s obaveznim križem u sredini. Za ukrašavanje križa izrađivao se vijenac kružnog oblika od ukrasnog grmlja i to najčešće od šimšira ili “bušpana” kako ga u ovim krajevima nazivaju te cvjetova krizantema. Ponekad se u vijenac od šimšira upletalo cvijeće izrađeno od “krep” papira. Na tako uređen grob stavljane su upaljene svijeće uz obaveznu molitvu za dušu pokojnika – objašnjava etnologinja te dodaje kako je ovdje bitno znati i simboliku cvijeća i plamena, odnosno svjetlosti svijeća.
Zbog pravilnog rasporeda latica, cvijet krizanteme solarni je simbol koji je povezan s pojmom dugovječnosti i besmrtnosti, on često prikazuje duše umrlih. Paljenjem svijeće, vjerovalo se, osvjetljava se put duši umrloga na onaj svijet. Općenito: svjetlost svijeća simbolizira svjetlost duše koja teži usponu te čistoću duhovnog plamena koji se uspinje prema nebu – pojašnjava. U nekim hrvatskim krajevima, osim navedenih postupaka bilo je uobičajeno da se nakon večere na stolu ostavljalo jelo i piće i za pokojnike. To je odraz vjerovanja prema kojem su duše pokojnih članova obitelji smatrane svojevrsnim zaštitnicima kuće i doma. U drugim pak krajevima, sve donedavno se održao običaj paljenja vatre u blizini groblja i bdijenje uz nju te izmjenjivanje u zvonjenju crkvenim zvonima tijekom čitave noći.
Zanimljiv običaj karakterističan za đurđevačko područje bio je odlazak tek zaručenog para na groblje kojim se zajednici objavljivala veza koja će biti okrunjena brakom – ispričala je Vesna Peršić Kovač.
