Izvanškolske aktivnosti djetetu omogućuju da kvalitetno provodi slobodno vrijeme, daleko od kompjutera i ekrana, da upoznaje nove prijatelje i stječe nove vještine, a ujedno je stječe iskustva koje ne bi moglo dobiti kod kuće, piše 24sata.
Uz to, bavljenje izvanškolskim aktivnostima djeci pomaže u izgradnji samopouzdanja i pozitivne slike o sebi te mu omogućuje da testira svoje sposobnosti i dobiva poticaj da ih dalje unapređuje. Kroz kontakt s ostalom djecom dobiva realniju sliku koje su mu jače i slabije strane.
No nije nužno da dijete svakako ima neku slobodnu aktivnost, za to bi se prvenstveno trebalo odlučiti ako dijete pokazuje interes za bavljenje nečim, kaže Katarina Levatić, psiholog i psihoterapeut realitetne terapije iz savjetovališta u Varaždinu.
– Nije preporučljivo usmjeravati dijete na aktivnosti koje mu ne leže – odgovara sugovornica na pitanje treba li dijete koje nije talentirano za sport usmjeravati u sportske aktivnosti, i obrnuto.
Umjesto da se fokusiramo na djetetove slabe strane i pokušavamo ih unaprijediti, bolje je fokus staviti na to da dijete razvije svoj potencijal u stvarima koje mu idu i koje voli. Štoviše, pokušaj da dijete usmjerimo u nešto za što ne pokazuje interes može imati neželjene posljedice, kao što su gubitak želje da se uključi u bilo koju aktivnosti, povlačenje u sebe, osjećaj neprihvaćanja i slično – dodaje.
Ipak, bilo bi dobro pokušati potaknuti interes djeteta da se bavi nekom fizičkom aktivnošću, jer to ne čine u dovoljnoj mjeri u okviru nastave tjelesne i zdravstvene kulture u školi, što može imati vrlo negativne posljedice na razvoj, upozorava prof. dr. Goran Leko, s Kineziološkog fakulteta.
Djeca bi trebala 60 do 90 minuta dnevno provesti u tjelesnoj aktivnosti. Istodobno, u nastavi tjelesne i zdravstvene kulture (TZK) provode tri sata po 45 minuta tjedno u prva tri razreda osnovne škole, a dva sata tjedno u preostalih pet razreda. Pritom u prva četiri razreda nastavu TZK ne provode diplomirani kineziolozi već učitelji/ce razredne nastave, a veliki broj škola nema ni adekvatne školske sportske dvorane. Ukratko, broj sati nastave TZK u školama je nedovoljan i poželjno bi bilo da su te aktivnosti programirane i vođene od educiranih kadrova. S obzirom na uvjete u našim školama, dio tog programa bi se trebao provoditi kroz izvan nastavne i izvan školske aktivnosti, primjerice u klubovima, kaže sugovornik.
– Na razvoju pojedinih motoričkih znanja treba inzistirati, jer u toj dobi neuspjeh u izvođenju pojedinih zadataka može ostaviti negativne posljedice na samopouzdanje djece, kao i na razvoj ostalih crta ličnosti. Osim samog razvoja motoričkih sposobnosti, mora se istaknuti da tjelesno vježbanje utječe i na ostale aspekte razvoja, kao što su: kognitivni, socijalni i moralni. Istraživanja registriraju i bolji školski uspjeh djece koja redovito vježbaju, kaže Leko.
Ne postoji dob oko koje dijete treba poticati da izabere jednu aktivnost, ili jedan sport, kaže psihologinja Levatić. I mi kao odrasli često volimo isprobavati nove stvari, a za djecu je to gotovo nužno. Najčešće se dogodi, ako djeci dozvolimo da isprobaju ono što misle da bi ih moglo interesirati, da se spontano jedna aktivnost sama po sebi izdvoji kao najdraža i dijete spontano počne više vremena posvećivati njoj, a odustane od nekih drugih aktivnosti.
No, nije niti nužno da se djeca “ozbiljno” bave nekom aktivnošću: Primarna svrha slobodnih aktivnosti je kvalitetno provedeno slobodno vrijeme, a ne rušenje svjetskih rekorda.
I ova odluka bi trebala biti usklađena s djetetovim sposobnostima i afinitetima. Ako se dijete spontano želi više od dva puta tjedno baviti nekom aktivnošću, to treba podržati, sve dok to nema negativne učinke na cjelokupno funkcioniranje djeteta, poput premorenosti ili značajnijeg pada rezultata u školi. Djetetu treba objasniti da veliki rezultati najčešće iziskuju i puno truda i odricanja, te njemu prepustiti odluku o tome je li ili nije spremno razvijati izvrsnost u nekoj aktivnosti.
Između šeste i 11. godine treba razvijati motoričke sposobnosti, pa su u toj dobi najbolji izbor trčanje te sportovi s loptom u kojima se skače te stalno vježbaju bacanje, hvatanje…
Uvijek bih prvenstveno preporučila aktivnosti koje su u skladu s djetetovom osobnošću. Tako jedna aktivnost može biti poticajna za jedno dijete, a u isto vrijeme imati suprotan učinak na neko drugo dijete, kaže psihologinja Levatić.
– Isto tako, u svakoj aktivnosti postoje dobre i korisne stvari koje mogu pozitivno utjecati na djetetov razvoj, ističe Levatić. Za nas je istaknula prednosti nekih nesportskih aktivnosti poput folklora, s kojima ima i osobno iskustvo, preko vlastite djece, što, međutim, ne znači da su na bilo koji način superiorne ostalima.
– Kod djece u dobi između šest i 11 godina treba razvijati što je moguće veći broj motoričkih vještina koje omogućuju uspješno svladavanje prostora, prepreka i otpora. U svjetskoj literaturi sugerira se da se u početnoj fazi programi trebaju usmjeravati prema četiri motoričke vještine: agilnost, ravnoteža, koordinacija i brzina, koje će se razvijati kroz sadržaje trčanja, skokova, bacanja, hvatanja, udaraca i padova.
Naravno da njih treba pratiti i razvoj ostalih motoričkih sposobnosti, kao što su izdržljivost, preciznost, fleksibilnost, snaga. Rezultat takvog vježbanja kod djece bi unutar motoričkih i funkcionalnih sposobnosti trebao imati pozitivan utjecaj na srčano-žilni i mišićni sustav, čvrstoću kostiju, pravilno držanje, redukciju potkožnog masnog tkiva (pretilost), dijabetes, smanjenu pojavu astme i smanjenu pojavu srčanih oboljenja – ističe prof. dr. Leko.
