PERTH
Ovaj članak pišem kod kuće i u tišini sobe, 16 tisuća kilometara udaljen od najdraže destinacije koju sam ikada posjetio, a nešto sam malo već putovao. Znate, sve vam to ovisi kakav ste tip osobe što je u konačnici povezano i s pitanjem koje si ja cijelo vrijeme postavljam u svojoj glavi, sada kada vi čitate ovaj uradak: +Hoću li odgovoriti na vaša možebitna pitanja i hoće li vam se svidjeti članak?!’ Jesam li vam otklonio neke, samo vama poznate dileme i jeste li poželjeli otputovati u Australiju (ili bilo gdje drugdje)?! I treće pitanje, vjerojatno retoričko, koje bih vam rado postavio kada se sretnemo licem u lice jest: ‘Želite li drugi put s nama?’
Iskreno, ne sjećam se da sam ijednom putovanju ranije posvetio toliko pažnje i vremena kao ovom no, sve do neke granice. Do one granice koja posve bezopasno dijeli usađenu znatiželju i provjerenu informaciju. U konačnici, to i nije putovanje na kojem ništa ne želite planirati pogotovo ako ste malo komotniji tip osobe i ako vas ‘freelancing’ ne zanima. S nama nije bilo tako – Aldijana i ja smo nekako odlučili stvari prepustiti slučaju. Međutim kako slučaj ponekad testira naše ranije stečeno iskustvo i strpljenje, na presjedanju u Katru saznali smo putem maila kako je naš couchsurfing domaćin imao smrtni slučaj u obitelji i kako nas ne može primiti. Dakle, sada je službeno – kada sletimo, neće nas nitko dočekati i nahraniti, ponuditi kupaonicu i krevet. Vjerujte, to je nešto što silno želite nakon 24-satnog putovanja unutar kojeg ste promijenili nekoliko oblika prijevoza.
Smirene glave, pribranih misli i veseli, no pomalo iscrpljeni, sletjeli smo u Perth podvečer te se uputili u potragu za jeftinim smještajem. Pronašli smo jeftin hostel iz drugog pokušaja, a u naredne dane koliko ćemo biti u Perthu, promijeniti ćemo nekoliko smještaja te ćemo ipak ‘couchsurfati’. Samo za informaciju, cijena od 25 – 30 dolara za smještaj u tom milijunskom gradu je prilično dobra cijena, a europski hosteli su puno uredniji i ljepši.
Na prvi pogled, Perth nam se činio kao ‘plastičan grad’ s puno zelenila, uređen i opušten. Grad s odličnom klimom i podosta skup. Kasnije smo shvatili kako taj grad itekako ima dušu, no ona se krije negdje među neformalnim časkanjima njegovih stanovnika i to na nekim od čistih ulica strogog središta ili pak ‘prljavijih’ kvartova šireg dijela grada. Toplih ljudi uvijek spremnih pomoći nije nedostajalo, a na ulici je vrlo lako započeti ugodan razgovor s potpunim neznancem.
Možda je stvar klime, možda činjenice da su lučki gradovi oduvijek bili spremni prihvatiti nepoznate što su došli u nepoznato, a možda i to što je Perth najizoliraniji glavni grad na svijetu – tisućama kilometara oko njega nema nijednog grada, barem približno velikog kao on.
Ovo posljednje najviše se manifestira u cijenama – Perth je skuplji u odnosu na ostatak Australije (osim Sydneya) i do 20-30% što nervira i domaće ljude, a cijene nekretnina u stalnom su porastu. Ipak, Perth posljednjih godina bilježi konstantni porast broja stanovništva, a to velikim dijelom možemo zahvaliti i brojnim Azijatima što trbuhom za kruhom, bez puno administracijskih prepreka, sele u Australiju.
Već nakon nekoliko dana provedenih u Perthu shvatili smo zašto je ova zemlja toliko popularna turistima, ali i migracijskim krugovima ljudi. A tek smo bili na samom početku putovanja. Ovo je grad u koji smo se zaljubili i u koji ćemo se sigurno vratiti kroz koju godinu.
MELBOURNE
Ima jedan grad na istočnoj strani australskog kontinenta koji je bio jedan od glavnih razloga našeg dolaska – Melbourne, The place to be. Puno užurbaniji od smirenog Pertha, jeftiniji u svakom pogledu i šarolik te kao takav glavni grad savezne države Victorie. Ima nešto jako privlačno u Melbourneu, iako nas ‘na prvu nije oduševio’, a to su vjerojatno ljudi neopterećeni egzistencijalnim problemima. A možda i tisuće i tisuće doseljenika koji zajedno s lokalnim stanovništvom čine prekrasnu multikulturalnu sliku zajedništva. Ako ste ikada bili u Beču, onda znate o čemu pričam jer me Melbourne ‘užasno’ podsjeća na Beč. Na kraju krajeva, tamo su nas čekali i prijatelji koje dugo nismo vidjeli, a tamo je bio i prijatelj Nijemac kojeg smo upoznali u Perthu i s kojim ćemo za nekoliko dana proputovati Victoriu, kao i slavni Great Ocean Road.
U malenom stanu u Richmondu (Melbourne) smjestilo se nas par iz Hrvatske sjedeći na terasi stana, ispijajući omiljeno pivo i razglabajući uzduž i poprijeko o vremenu kada smo to isto činili u Hrvatskoj. Ništa se posebno nije promijenilo, osim naših pogleda na život. Naši prijatelji su učinili jednu od najpametnijih stvari koju su u ovom trenutku mogli napraviti – iselili iz Hrvatske. I dok Hrvati vječito raspravljaju o politici i taoci su vlastite prošlosti, ovo dvoje mladih Hrvata živi pristojan život i zarađuje mjesečno dovoljno da može nešto i uštedjeti.
Iako će na sam spomen štednje, mnogi Hrvati odmahnuti rukom i pogledati me kao da žele shvatiti s koje sam planete, štednja je nešto što je dolje itekako moguće. Omjer prihoda u kućni budžet i potrošnje istog ide u korist prosječno zaposlenog Australca i to ću vam pokušati objasniti ovako: prosječna australska plaća za lipanj prošle godine iznosila je oko 4000 dolara što iznosi oko 24 tisuće kuna. Kod nas je bila oko 5500 kuna. U dućanima uobičajene namirnice poput kruha, mlijeka, vode, maslaca ili jaja stoje između 1 – 4 dolara (od 6 do 25 kuna). Zamislite sada da u našim dućanima kruh košta 1 kunu, litra mlijeka 2 kune, jaja 3 kune ili pak da jedna litra benzina stoji manje od dvije kune.
Nije mi trebalo puno da shvatim razlog njihove opuštenosti – on leži u dobroj zbrinutosti, daleko od socijalnih problema, s kakvima se brojni ljudi u Hrvatskoj svakodnevno bore.
Što smo duže boravili u Melbourneu, to smo ga više voljeli. Ulice, kvartove i zgrade. Gužvu, ljude, ulične zabavljače i njihove trikove. Sve ono što ovaj četveromilijunski grad na rijeci Yarri nudi i zastupa. Kao i sve ono što će nam jako nedostajati kada za koji dan preselimo na 10-tak dana u Canberru.
NASTAVAK SLIJEDI…
Pratite me i na http://www.facebook.com/bojan.horvathorz