Rekao sam svima da sam i dalje njihov Saba, i dalje sam njihov prijatelj, ali sebe sada tražim u zajednici franjevaca. Ne bih u 33. godini života ni pristupio samostanu da se radi samo o nekom hiru, rekao je Tomislav Sabađija.
Već je pravi klišej fraza da život piše neobične priče, no to ne znači da nije istinita. U to se na svojoj koži uvjerio Tomislav Sabađija, dugogodišnji nogometni vratar županijskih klubova koji je u 33. godini odlučio ostaviti nogomet i krenuti u potpuno novom smjeru.
Nakon oproštajne utakmice u svom Prugovcu u općini Kloštar Podravski, u kojoj je posljednji put navukao rukavice, Tomislav se uputio u franjevački samostan u Zagrebu, gdje je odlučio da će početi novo poglavlje njegovog života.
– Dugo godina me mučio taj poziv, uz nogomet uvijek sam često išao i u crkvu, uvijek sam zahvaljivao Bogu na svemu, i lošem i dobrom u mom životu. Ispočetka nisam ni htio odgovoriti na taj poziv, no jednog dana sam jednostavno odlučio i rekao sam si “Što me košta?”. Odlučio sam slijediti taj poziv koji se rodio u meni. Došao sam ovdje i na početku sam nečeg novog, ostavio sam siguran posao, prijatelje, sve. Praktički sam nigdje, no siguran sam da će se Bog pobrinuti za mene – rekao nam je Tomislav.
Već je nekoliko tjedana u samostanu sv. Franje gdje se priprema za redovništvo. Nije riječ o zajednici koja svoje pripadnike strogo odvaja od vanjskog svijeta, što svjedoči i to da je bez problema došao na svoju oproštajnu utakmicu.
– Kod franjevaca trećoredaca glagoljaša sam, provincija sv. Jeronima na Ksaveru u Zagrebu. S njima živim, s njima se molim, prilagođavam se na fratarski život. No, ništa mi nije zabranjeno, ni mediji ni Facebook ni mobitel, komuniciram s prijateljima i nisam odvojen od svijeta. Crkva nikada ne odvaja ljude od svijeta, nego ih spaja, pruža im ruku – opisao nam je svoje dojmove.
Iako ističe da je uvijek išao u crkvu, njegova odluka ipak je iznenadila njemu bliske ljude, pa tako i roditelje.
– Roditelji su bili zatečeni mojom odlukom, čak me ni prijatelji nikada nisu vidjeli u ovome. Iskreno, prije nisam bio neki veliki vjernik iako sam uvijek išao u crkvu, no to se u meni razvijalo i dugo sam o tome razmišljao i promišljao. Rekao sam svima da sam i dalje njihov Saba, i dalje sam njihov prijatelj, ali sebe sada tražim u zajednici franjevaca. Ne bih u 33. godini života ni pristupio samostanu da se radi samo o nekom hiru – uvjeren je Tomislav.
Svjestan je da mnogi imaju određenu viziju o tome što podrazumijeva život u samostanu i kakve osobe se odlučuju na takav korak, no prema njegovim dosadašnjim iskustvima, predrasude su neutemeljene.
– Nije fratarski život puno drugačiji, oni žive među ljudima, nema nikakve izolacije. To je bratska zajednica u kojoj se širi ljubav Isusa Krista. Jasno mi je da ljudi imaju predrasude u vezi toga, no ne bi ih trebali imati jer su sve to normalni ljudi kao i vi i bilo tko drugi. I ja sam prošao najnormalnije stvari kao i svaki mladić, od izlazaka do svega ostaloga. No, na kraju sam podvukao crtu i odlučio slijediti ono što osjećam. Mislim da u tome nema ništa loše i da zbog toga nisam nikakav čudak. I dalje sam normalan dečko, sa svim svojim vrlinama i manama – rekao nam je Tomislav.
U svoj poziv ne sumnja, iako se donedavno nije mogao niti zamisliti u fratarskoj halji. No, ono što dobro zna je da je život nepredvidljiv i tako ga i tretira.
– Da mi je netko prije godinu ili dvije rekao da će se ovo dogoditi, iskreno bih mu rekao da je lud. No, poziv u meni se pojavio i ja sam zbog toga uvjeren da Bog postoji. Sada vidim da je cijeli moj život zapravo vodio k ovome. Hoću li se zarediti, postati svećenik ili samo studirati teologiju, tko to zna. Ne znamo što će biti sutra, a kamoli za četiri-pet godina. Ako me Bog pozvao, on će me i znati usmjeriti dalje – siguran je Tomislav.
Naglašava da će unatoč novom smjeru kojim kreće, nogomet uvijek biti važan dio njegovog života kao nešto što ga je izgradilo kao osobu.
– I dalje ću igrati nogomet za svoju dušu, iako vjerojatno ne u ligama jer sada imam mnogo obveza s učenjem na početku, a i moje godine nisu takve da bih se mogao vratiti u neki klub kada završim svoje školovanje. Nogomet mi je puno dao u životu, kroz njega sam stekao svoje prijatelje i poznanike s kojima ću uvijek biti u kontaktu. Želim puno uspjeha svom Prugovcu u 2. županijskoj ligi, želim Ferdinandovcu da postane prvak, želim i Pitomači da bude prva u 4. nogometnoj ligi jer su tamo moji prijatelji s kojima sam igrao mnogo godina i prirasli su mi srcu. Najvažnije je da svi rade ono u čemu uživaju – zaključuje Tomislav Sabađija.
