Na kalendaru je bio osmi dan listopada 2019. godine kad je Tomislav Stipić izabran za novog glavnog trenera Slaven Belupa, nasljedivši tako domaćeg Ivicu Sertića. Da se ne lažemo, Stipić nije poznato trenersko ime, a nije imao ni iskustva u Prvoj HNL. Daleko od hrvatskih nogometnih reflektora, čuvši ime Stipić svi smo navalili na Google.
Jedini takoreći ozbiljniji posao imao je u švicarskom Grasshoppersu gdje je u posljednjih pet kola doveden kao vatrogasac da bi spasio što se spasiti da, no u pet utakmica nije uspio napraviti čudo. I ništa zato, nije on Mourinho niti Guardiola da bi samo svojom pojavom klubu donio spas. Prije Švicarske trenirao je mladu momčad Frankfurta, bio je jedno vrijeme u drugoj kineskoj ligi, vodio je i njemačkog drugoligaša i petoligaša.
Dočekan je sa dozom skepse, ali opet i nadom – možda će on podići Slaven, kad je već tu da vidimo što može.
Krenulo je dvama porazima, ne toliko iznenađujućima kad se pogledaju protivnici – Rijeka i Hajduk. Svakom treneru treba vremena da se upozna s ekipom i da igrače upozna sa svojim zahtjevima. Slijedila je kup pobjeda u Bijelom Brdu na užasnom terenu. Prva službena pobjeda gledana je s dozom opreza jer tamošnji BSK ipak je drugoligaš i ne može u istu rečenicu s dugogodišnjim prvoligašem.
Slijedili su pomalo razočaravajući remiji bez golova, doma protiv Istre gdje su svi očekivali pobjedu, te u gostima kod Varaždina. A onda je napokon došla i ta prva Stipićeva prvenstvena pobjeda. U Koprivnici je pala Lokomotiva, iskusni Krstanović zabio je svojoj nekadašnjoj momčadi za minimalnu pobjedu. Pobjeda je bila još slađa jer se Slaven tako osvetio za težak poraz s početka prvenstva kad je bilo 6-1 u Zagrebu, te zato što je Lokomotiva u sjajnoj formi, u šest utakmica prije Slavena imali su pet pobjeda i jedan remi.
Sjajno izdanje nastavilo se i jučer u Velikoj Gorici. Stipićevi Farmaceuti fanatičnom su borbenošću pobijedili Goricu u četvrtfinalu kupa i plasirali se u polufinale. Posebno je impozantan način na koji su to učinili. Već u 11. minuti Mikulić je zabio za 0-1, Gorica je izjednačila početkom drugog dijela, a onda je Krstanović u 75. minuti zabio za veliko slavlje 1-2. No moglo se vidjeti i još nešto, stvar koja mi je posebno zapela za oko.
Igraju se posljednje minute susreta, blizu centar je prekršaj za Goricu, Ejupi se mota oko lopte da ukrade još koju sekundu te dolazi Goričin Lovrić i lagano gura Ejupija koji pada na pod. Ništa neviđeno na nogometnim terenima, toga ima od Lige prvaka do Četvrte ŽNL. No, ono što je uslijedio podiglo je momčad na još viši nivo i ubrizgalo im snagu da prkose do kraja.
S druge strane terena, praktično najudaljenije pozicije od prekršaja, šprinta lijevi bočni Bruno Goda. I ništa čudno da je Goda poznat kao neki prgavi igrač koji ni muhi ne da mira, ali nije. Goda je fin, dobar dečko, nogometaš koji ne traži probleme i bez pitanja radi sve što mu se kaže. Bar je tako bilo sve do nedavno. I ulijeće sad taj isti Goda u naguravanje Lovrića te brani svog suigrača Ejupija koji je prije koji mjesec pretrpio puno teže batine.
I Godu prati cijela ekipa, pogotovo Paracki koji je vođa ove ekipe, uz Krstanovića. Svi rade pritisak na protivničke igrače i brane svojeg Ejupija. U tim trenucima na zelenom travnjaku u dresovima Slavena mogli ste vidjeti momčad, ekipu, klapu. Kroz nekoliko sekundi i nadmudrivanja, što verbalnog, što fizičkog, naguravanje završava i svi se vraćaju na svoja mjesta. I to je ono što je, čini se, donio Tomislav Stipić, gastarbajter rodom iz Tomislavgrada.
Svaku utakmicu Stipić praktično 90 minuta provodi uz aut liniju kao dvanaesti igrač. Viče, daje upute, kudi, bodri, grize. Kao da bi najradije svakog trena uskočio u igralište i pokazao što zna. Nije mu strano ni ‘popričati’ s nezadovoljnom publikom, ali to ćemo pripisati tenzijama utakmice i neiskustvu.
Osim duha ekipe promijenio je i taktiku. Odmah je stavio trojicu u zadnju liniju, petoricu u veznu te dva napadača. Centralno mjesto u obrani zauzeo je Paracki koji Stipiću predstavlja modernog braniča. Inače zadnji vezni po vokaciji, Paracki se sad našao u nešto drugačijoj ulozi. Po potrebi libero, po potrebi zadnji vezni. I zasad to lijepo funkcionira. U vezi rotira prema mogućnostima, dao je i priliku mladom Brkoviću koji je istu sjajno iskoristio. U napadu je mjesto zacementirano Krstanoviću, dok su njegovi partneri naizmjence Lima i Ejupi. Krstanoviću možda malo bolje odgovara Lima koji pretrči više pa mu otvori prostor i priliku, kao što smo mogli vidjeti protiv Lokomotive kad je Lima dao zadnji atom snage da spasi i servira loptu vrsnom strijelcu Krstanoviću.
Istraživanja su pokazala da razdoblje šoka zbog dolaska novog trenera traje dva mjeseca. Oni igrači koji nisu dobivali priliku kod prošlog trenera osjećaju da sad novom mogu pokazati što znaju kako bi se nametnuli, a oni koji su dotad bili u prvih 11 imaju osjećaj da im mjesto više nije sigurno pa se trude pokazati zašto su zaslužili početni sastav. I kad prođe dva mjeseca sve se manje više zna. Koga trener favorizira, a tko će više vremena provesti na klupi.
Stipićevih dva mjeseca ističe u nedjelju. Dan prije čeka ga pravi trenerski ispit. Slaven ponovno putuje u Veliku Goricu, protivnik je ponovno Gorica, samo će se ovog puta igrati Prva HNL. Na Stipiću je sad da pokaže kako u četiri dana može dva put pobijediti teškog, talentiranog protivnika. Uspije li, u Miškininoj i oko nje zavladat će nogometni zanos. Stipić će biti taj. Barem narednih nekoliko dana, dok se ne vrati podravski (čitaj hrvatski) jal.
I kao i kolega s drugog portala, mislim da bi Stipić mogao napraviti dobar rezultat. Ako će ga pratiti sreća. Sreća koju treba isprovocirati. Bit će tu zastoja, bit će tu prepreka, bit će poraza, no sve je to dio borbe. Borbe koja tek sad kreće.