Ministarstvo poljoprivrede u savjetovanje s javnošću krajem kolovoza pustilo je prijedlog Pravilnika o opasnim, moguće opasnim i psima iz nekontroliranog uzgoja. Na popisu opasnih pasa nalazi se čak 30 pasmina. To su: rotvajler, njemački, belgijski, nizozemski, srednjeazijski i kavkaski ovčar, čehoslovački vučjak, doberman, njemački bokser, argentinska i bordoška doga, tosa, cane corso, engleski mastif, napuljski mastif, tibetski mastif, hovawart, šarplaninac, tornjak, aljaški malamut, sibirski haski, akita, američka akita, brazilska fila, kangal, rodezijski gonič, kanarski pas, crni ruski terijer, američki buli, američki buldog.
Između ostaloga, u prijedlogu stoji kako činjenicu da je pas opasan utvrđuje “veterinarski inspektor rješenjem u postupku po prijavi o napadu na čovjeka ili napadu na psa ili prijavi o uzgoju i/ili obučavanju psa za borbe pasa ili korištenju psa u organiziranoj borbi s drugim psom.”
Prijedlog nije naišao na odobravanje javnosti, a što je znatno važnije ni struke koja je prijedlog Pravilnika, a možete ga pronaći ovdje, ocijenila ne baš odgovarajućim.
O ovome zakonskom uokvirivanju te općenito psima razgovarali smo s trenerom pasa Dubravkom Stipanićem, Koprivničancem čiji je svijet pasa formiran filmom Vuk samotnjak. Otkako je čuo rečenicu “piše Mile, piše Hund”, postao je ljubitelj toga, kako ga zovu, čovjekova najboljeg prijatelja.
– Pas od svojega vodiča očekuje partnerstvo, uzajamno povjerenje i poštovanje – govori na početku našega razgovora na koprivničkom Sajmištu, dok se psi i njihovi vlasnici polako okupljaju u ograđenom prostoru za trening i svojim lavežom ubacuju među naše rečenice.
Stipanić: Pas kao životinja ne može biti ljubimac
Stipanić je završio Srednju školu unutarnjih poslova gdje je dvije godine proveo na obuci pasa, učeći od iskusnijih kolega, tadašnjih kerovođa, kako su ih zvali. Upijao je njihove postupke, proučavao literaturu, promatrao kako raditi s četveronožnim bićima i kako ih školovati.
– Trend je takav da je sve manje educiranih vlasnika pasa. Nisu skloni učiti, svi “znaju” sve – kaže Stipanić, pa nastavlja.
– Ne mogu shvatiti da pas može biti kućni ljubimac, to može biti kornjača, ribica ili hrčak. Pas kao životinja ne može biti ljubimac – mišljenja je naš sugovornik, premda napominje kako on pse izrazito voli, u suprotnom se njima ne bi desetljećima bavio.
Izričito napominje kako je on trener pasa, ne odgojitelj niti zlostavljač. Prvi je na liniji njihove zaštite koja se postiže odgojem, socijalizacijom i treningom.
– Psima koji nisu disciplinirani, nemaju ograničenja, bebicama i ljubimcima, moram nametnuti pravila. Za sve što pas želi, mora nešto napraviti. Većini ljudi psi ne žele prići jer nisu razvili odnos – objašnjava Stipanić čiji je prvi pas 1985. godine bio njemački ovčar, penzionirani nasljednik roditelja iz redova policije.
Objasnio je zašto je psa odmalena dobro držati u ograđenom prostoru
Pas traži vođu. Ukoliko ga nema, uočit će vlasnikovu slabost te je iskoristiti, zauzeti njegovu poziciju. A važno je znati kako obiteljska hijerarhija kaže da nakon tate u kući slijedi mama, zatim sin, pa najmlađa kći. Ovim je oglednim primjerom Stipanić želio ukazati kako je pas zadnji i kako, bez obzira na uzrast pojedinog člana obitelji, on mora slušati svakoga.
– Priča da psi moraju biti slobodni nije istinita. Sloboda je relativna stvar. Pse je odmalena dobro držati u ograđenom prostoru kako ne bi stekli loše navike. Dok je u boksu, ništa ne može napraviti, a kada ga pustite tada ste s njim i možete ga kontrolirati – priča Stipanić, dodajući kako pas može biti i na lancu, ali prema zakonu mora imati otvoren radijus kretanja od pet metara, kao i hlad te odgovarajuću ogrlicu, uz dnevno puštanje.
– Naravno, nećemo štence stavljati na lanac, to je ludost – ističe.
Svi postupci koji se naizgled čine strogima za cilj imaju stvaranje povjerenja između psa i vlasnika, i to povjerenja koje će trajati cijeli životni vijek, pa tako usvojena pravila životinja mora obnavljati nakon treninga s, recimo, ovlaštenim trenerom. Kako bi takav odnos bio dostižan, važno je izabrati pasminu i karakter jedinke kakav odgovara budućem vlasniku. Preferirate li sjedilački način život, nemojte uzimati energičnog psa, recimo.
Ni jednog psa ne bi kategorizirao kao opasnog
Prijedlog na početku spomenutog Pravilnika unaprijed kategorizira opasne pasmine. Stipanić, kao ovlaštenik za provođenje testova socijalizacije pasa, priča kako je radio s većinom na listi navedenih.
– Nikada nisam smatrao da je pas opasan kao takav. Ako nekoga ugrize, on nije svjestan toga što je napravio, nema osjećaj krivnje – pojašnjava, potom prepričavajući prizore vojno-policijskih pasa koji su uz vodiče potpuno mirni, a zapravo istovremeno sposobni ugrizima savladati kriminalca.
U takvim akcijom nabijenim situacijama pas ne uživa, već reagira na zapovijed, nakon čega se iz agresivnoga stanja vraća u normalno. Valja napomenuti kako postoji više vrsta agresije, od teritorijalne ili one na štenad, hranu, vodu i lopticu, pa do agresije u vrijeme parenja. Pas, da bi bio agresivan, mora na taj način biti treniran.
– Nijednoga psa ne bih stavio pod opasne, ali moramo biti svjesni da politika radi svoje, a zakoni se donose. Koliko će propisi dobroga donijeti, vidjet ćemo. Radije bih donio propis kojim će se ići na moralnu dimenziju vlasnika pasa. Moraju shvatiti da je socijalizacija psa neophodna. Najgora stvar je kad se dogodi ugriz u obitelji. Kako više stvoriti povjerenje psa i obitelji? U toj mi je priči najteže što pas uvijek izgubi glavu, na kraju je za sve kriv – veli Stipanić čije iskustvo kaže kako je iznimno malo pasa koji se ne mogu resocijalizirati, ali je problem vratiti ga u okolinu u kojoj je neprilika nastala.
Psi ne znaju lagati
Psi dugo pamte pozitivna i negativna iskustva. Kao primjer naveo je psa s kojim je radio, a koji je poludio na pojavu štake. Shvatili su kako je na pojavu naoko običnoga predmeta reagirao jer su mu prolaznici, stariji ljudi, štapom udarali po ogradi. Ili je, recimo, trenirao njemačkog ovčara čija je uznemirenost jednom pasminom bila povezana s napadom otprije godinu dana. Bila je tu i jedinka koja je od vode bježala kao vrag od tamjana, što je, logično, bilo povezano s gazdinim polijevanjem.
Važno je, dakle, znati kako ništa ne rade iz čista mira, osim kada su od rođenja, nažalost, opterećeni bolešću. Čak i kada su kao štenci nasilni, što prvo rješava kuja, može ih se gurnuti među starije, zrelije i stabilnije pse koji će mu pokazati kako postoje i jači od njega. Saslušavši te priče, postalo nam je jasno zašto Stipanić nije pobornik u posljednje vrijeme uvriježenog pravila da se psi starosti do godinu dana ne podvrgavaju treninzima. U toliko dugome periodu imaju priliku usvojiti razne loše navike. A kada mu na obuku dođu već sa sedam tjedana starosti, mogu odmah krenuti s usvajanjem zakonitosti ponašanja.
– Psi ne znaju lagati, nisu strojevi s tipkom ON i OFF. Oni su živa bića koja vole čovjeka. Potrebni su nam kao i mi njima – jasan je Stipanić.
Kako čovjek može napustiti psa, pita se Stipanić
Iako Sklonište za životinje Ottova kućica uspješno djeluje, Stipanić smatra kako je Koprivnica također među gradovima koji imaju problem napuštenih pasa. Nije mu jasno otkuda svi dolaze, pa dodaje kako je smiješno ljude kažnjavati jer bismo – valjda je iluzorno očekivati – svi trebali znati za etiku, moral i humanost.
– Kako čovjek može imati takvo srce? Krajnje je nehumano ostaviti psa. Kolika je granica da to i čovjeku napravi? – pita se.
Otkako je, kao što smo rekli, kao mladić pogledao Vuka samotnjaka do danas, smatra kako se situacija glede kontroliranog uzgoja pasa uvelike poboljšala.
– Mnogi su shvatili kako kvalitetan uzgoj genetski dobrih jedinki jest dobra zarada. Kvalitetne uzgajivačnice, kvalitetni parnjaci, odlične ocjene na natjecanjima i izložbama donese renome, što na vrata dovodi kupce – priča nam.
Dok pasji dvojac s fotografija, zajedno s gazdama, nestrpljivo čeka Stipanića, polako privodimo razgovor kraju. Pitamo ga tek veže li se s emocionalno sa psima?
– Da, ali ne previše. Kada se previše vežeš, onda te to puno košta. Ljudi koji se jako vežu za pse mogu traumatično djelovati. Naravno, radim ovo zato što to volim. Ako želiš da pas radi za tebe, moraš mu dati dio sebe njemu. Mora biti empatije i ljubavi, pas nije robot – zaključuje.
