Don Ivan Filipović, duhovnik Zajednice Cenacolo, kao i nekoliko mladih iz Zajednice, gostovali su na tribini pod nazivom „Iz tame u svjetlo” održanoj 4. studenoga 2012. u župi sv. Antuna Padovanskog u Koprivnici.
Don Ivan na početku je svima prisutnima u kratkim crtama predstavio Zajednicu, ispričao o njenom nastanku kao i o majci Elviri, osnovateljici Zajednice. Spomenuo je i kako je cilj Zajednice mlade ljude dovesti do Boga što nikako nije lako, jer oni tamo dolaze razočarani, ranjeni, tužni, bez ikakve želje za životom i budućnošću, no kako kaže: „Majka Elvira, naučila nas je životu”.
Zanimljiv je činjenica kako je od osnutka 1983. do danas otvoreno preko 50 kuća diljem svijeta, a noseća struktura svih zajednica su upravo ljudi koji su u njima došli pronaći pomoć. „I uistinu su doživjeli ono što je majka Elvira htjela da dožive, to iskustvo susreta sa živim Bogom. Mnogi su zavoljeli život u toj Zajednici i odlučili su se ostati živjeti u njoj cijeli život, bilo kao svećenici, bilo kao redovnici, redovnice ili kao misionari laici. Dakle, svi koji su ostali u Zajednici, ostali su iz ljubavi prema njoj. U Zajednici nitko nema plaću niti se živi od doprinosa države, već od Božje providnosti.”, rekao je don Ivan
Život u zajednici je jednostavan, pomalo monaški. Bez medija i telefona, pa u tom smislu na neki način pod ‘staklenim zvonom’, ali stanovnici nisu okruženi bodljikavom žicom. Zajednica živi obiteljskim životom gdje članovi mnogo rade na molitvi i međuljudskim odnosima. Zajednica je jako dobro organizirana i uvijek se zna tko što radi. Sve što je moguće, a potrebno je za život, mladići i djevojke rade i izrađuju vlastitim rukama. Rad im je jedna velika terapija, a zajednica ih dovede do toga da rad počinju doživljavati kao nešto lijepo i pozitivno, kao nešto što izgrađuje.
Don Ivan također je progovorio i o obiteljskim odnosima. Naime, mnogi ljudi koje dolaze u zajednicu tražiti pomoć, dolaze iz nesređenih obiteljskih odnosa, gdje su problemi ovisnosti krenuli upravo jer su djeca povrijeđena od samih roditelja, a onda su i djeca povrijedila roditelje. Zajednica ne radi samo na tome da se pomogne momku ili djevojci nego je jako svijesna da bez obitelji nema ni njihovog spasa. Kad obitelj bude obnovljena i dijete bude spašeno. „Zato je jako bitno da obitelj i Zajednica postanu prijatelji, da mama i tata među sobom postanu prijatelji. Zajednica pazi i oprezna je da se obiteljski odnosi i susreti nastoje uravnotežiti u pozitivnom smjeru tako da to koristi i obitelji i djetetu.”, poručio je don Ivan.
Na temelju svog dvadesetgodišnjeg iskustva života i rada u Zajednici, don Ivan zaključuje da postoje dva uzroka zašto netko padne u ovisnost. Prvi je taj što čovjek bježi od boli u ovisnost koja mu ‘daje’ neki iluzorni svijet, dok je drugi razlog naprosto užitak. Naime, dijete je naviklo dobivati što god poželi, djetetu se nikada nije reklo ‘Ne!’, roditelji su kupovali djetetovu ljubav kupujući mu sve što je poželjelo, dijete je naviklo imati sve što poželi te svoj život ispunjava užitcima. Takva djeca najčešće ulaze u tu zabranjenu zonu kockanja, alkohola, droge, a u posljednje vrijeme Interneta i Facebooka.
Zajednica pak djeluje tako da nastoji vratiti mladim ljudima ono što su u ovisnosti izgubili. Živeći jednostavan život, mlad čovjek dolazi do iskustva vrednota. „Zajednica ne uči samo teoretski što je ljubav, već te ljubi i ti ljubav doživiš kao vrednotu. Zajednica te ne uči teoretski što je oprost nego ti oprašta. Ne uči te biti dobar prijatelj, nego ti bude dobar prijatelj. Budući da te dovodi do iskustva vrednota, nuka te da ti isto tako zaživiš te vrednote. Kad doživiš taj drugačiji način života, polako se odvajaš od svog starog načina života, razmišljanja i pogleda na svijet te dolazi do jednog obraćenja unutar tebe samog.”, pojasnio je don Ivan.
Izlazak iz Zajednice je velika promjena, tako da ona nastavlja brinuti o svojim članovima, pomaže ima kod traženja posla, nastoji održati kontakt, uvijek imaju mogućnost da nastave druženje sa Zajednicom.
Don Ivan naglasio je da Zajednica nastoji momcima i djevojkama podići njihovo dostojanstvo tako visoko da, kad izađu van, budu autonomni. Da ne ovise ponovno o roditeljima, obitelji i njihovom novčaniku, nego da se o svom životu sami pobrinu.
„Zajednica je prvo poluvrijeme. Drugo poluvrijeme je kad se izađe van. U Zajednici se čovjek posloži i odabere puno stvari. A onda, ono što si naučio u Zajednici, treba ponovno odabrati i primijeniti kad izađeš van, u jednome svijetu koji je puno teži.”, zaključio je don Ivan Filipović, koji je i sam upoznao svijet droge.
Dvoje mladih iz Zajednice, na kraju je svjedočilo o svome putu kao i o susretu sa živim Bogom u zajednici Cenacolo, što je na sve prisutne ostavilo snažan dojam i poticaj na razmišljanje o vlastitom životu.